Duhovne vježbe: Periferije Crkve su žedne da ih se čuje

Pitanjem iz Knjige Postanka: „Gdje je tvoj brat?“, don Josè Tolentino de Mendonça jučer je poslijepodne započeo meditaciju u okviru duhovnih vježbi za Papu i članove Rimske kurije u Aricci, pozvavši ih da stvarnost svijeta gledaju otvorenim očima i traže svojeg brata među siromašnima i najmanjima na svijetu, ne odvajajući "duhovnu žeđ" od "tjelesne žeđi".

Jedan od kriterija za razumijevanje što je središte, a što periferija svijeta, upravo je pristup vodi, neotuđivo pravo osobe – rekao je don Josè  i dodao – Kao što je već navedeno u enciklici Laudato Si', i kao što su već istaknuli podaci međunarodnih organizacija, više od 2 milijarde ljudi ima otežan pristup pitkoj vodi. Mnogo je, doslovno žednih ljudi, zato treba hitno mijenjati način života i srce kako bismo se usprotivili kulturi rasipanja i društvene nejednakosti bogatih zemalja koje nemilice troše svoja sredstva, dok ostali žive u mukama.

U tom se kontekstu Crkva ne smije bojati biti proročka i staviti prst u ranu. Ona ne može drugo nego suočiti se s periferijama svijeta – rekao je don de Mendonça i naglasio – Isusov učenik to mora znati i vjerovati u to, prije svega zato što je sam Isus čovjek periferije. Nije bio rimski građanin, niti dio židovske elite, rođen je na periferiji Judeje koja je u svoje vrijeme bila periferija Izraela i rimskog carstva. Na periferiji se obraća ljudima, dajući dostojanstvo bolesnima, opsjednutima, siromašnima, strancima i grešnicima.

Periferija je u kršćanskom DNA, približava ga njegovom izvornom kontekstu, ali i njegovom programu – rekao je don Tolentino i napomenuo – Ona je nezaobilazan ključ za njegovu duhovnu i materijalnu hermeneutiku. Kroz povijest ona će, za kršćansko iskustvo, ostati povlašteno mjesto susreta s Isusom.

Samo je kršćanstvo po svojoj naravi "stvarnost periferije" – rekao je propovjednik i dodao – To se može vidjeti u praksi, jer su gradska središta postala središta birokratske i poslovne aktivnosti i mjesta gdje turisti razgledavaju starine, dok se vitalnost kršćanstva odvija u predgrađu, tamo gdje često ne postoji  ni crkva kao građevina, gdje je sve nesigurno, slabo i tek u planu. Za Crkvu, periferija je stoga vidokrug, a ne problem, mjesto gdje može izići iz sebe i ponovno se otkriti.

Odluka o susretu s periferijama nije samo obaveza ljubavi, već je povijesna i zemljopisna mobilizacija koja omogućava susret s onim što je kršćanstvo bilo i što jest. Periferije Crkve također su žedne da ih se čuje – istaknuo je don Tolentino i citirao svetog Ivana Zlatoustog koji je upozorio da Crkva mora izbjeći „strašnu podjelu” između onoga što odvaja sakrament oltara od sakramenta brata, onoga što opasno udaljava sakrament euharistije od sakramenta siromašnih.

Životne periferije ipak nisu samo gospodarske – primijetio je propovijednik i zaključio svoju jučerašnju meditaciju – svi znamo kako među nama i onima pokraj nas često postoje beskonačne udaljenosti koje treba shvatiti i poraziti. Zbog toga moramo zagrliti čovječanstvo, pa i ako ne možemo spriječiti suze na licu bližnjega, možemo mu barem dati rupčić i reći: "ovdje sam" i "nisi sam". Periferije, naime, nisu samo fizička mjesta, to su nutarnje točke našega života i mjesta duše koje treba hraniti.

Posljednja meditacija koju je danas prijepodne s Papom i njegovim suradnicima održao don Josè Tolentino de Mendonça i kojom su završile duhovne vježbe, slijedila je nit Govora na gori, o blaženstvima. Blaženstva, kako čitamo u evanđelju po Mateju – protumačio je don José – više su od zakona, sama po sebi predstavljaju oblikovanje života, pravi životni poziv. Ona označavaju "umijeće biti ovdje i sada", ali ukazuju i na vidik eshatološke punine prema kojoj težimo. Ako bolje pogledamo – dodao je don José – blaženstva su ujedno i Isusov skladniji i privlačniji autoportret, ključ za njegov život koji je siromašan duhom, krotak i milosrdan, žedan, čovjek mira, gladan pravde i sposoban prihvatiti sve ljude.

Blaženstva su Njegov autoportret, slika Njega samoga koju On neprestano otkriva i otiskuje u našim srcima – nastavio je don Josè – Ali, ona su i Njegov portret koji nam treba poslužiti kao primjer u procesu preobrazbe vlastitog lica, u kojemu se produbljuje duhovna "slika i sličnost" koja svaki dan povezuje našu sudbinu s Isusovom. Što smo više Njegov „portret“ i Njegovo „sjećanje“, to ga više vidimo po onomu što On jest.

Božja žeđ znači učiniti da život Njegovih stvorenja bude život blaženstava. Kako? Otkupljujući naše živote bezuvjetnom ljubavlju i povjerenjem. To je Njegova metoda – objasnio je don de Mendonça i naglasio – to je blaženstvo koje nas spašava,  čudo ljubavi koja nas tjera da ponovo počnemo, i žeđ koja nas uspijeva izvući iz progonstva u koje smo doveli svoj život.

Ne možemo se zadovoljiti kršćanstvom preživljavanja, niti održavanjem katolicizma – rekao je don don Josè i istaknuo – Pravi vjernik, vjernička zajednica, ne može živjeti samo za održavanje; treba imati mladu i zaljubljenu dušu koja se hrani radošću istraživanja i otkrića, riskira dati gostoprimstvo riječi Božjoj u konkretnom životu, kreće u susret braći u sadašnjosti i budućnosti, te živi u molitvenom dijalogu povjerenja i skrovitosti.

Hitno treba ponovno otkriti blaženstvo žeđi, jer najgora je stvar za vjernika biti sit Boga – naglasio je voditelj duhovnih vježbi i nastavio – Blaženi su međutim oni koji su gladni i žedni Boga. Iskustvo vjere ne služi tome da bi riješilo žeđ, nego da bi pojačalo našu želju i traženje Boga. Moramo prihvatiti svoju žeđ ponavljajući: 'Moja žeđ je moje blaženstvo!'

Na kraju je don Josè istaknuo primjer Blažene Djevice Marije čije se blaženstvo ne smije gledati pod apstraktnim vidikom već stvarnim i konkretnim. Njezin je dijalog s Bogom u trenutku Navještenja iskren, ne isključuje osjećaje, iznenađenja i sumnje, sve do bezuvjetnog povjerenja i njezinog 'da'.  Bog nas ne spašava protiv naše volje, već sa svime što jesmo, i to nam daje da se sa životom možemo suočiti novim povjerenjem. Bez Marije je Crkva u opasnosti da postane neljudska, da samo izvršava zadatke, da radi grozničavo i da bude nesposobna zaustaviti se – zaključio je don Josè Tolentino de Mendonça.