2018-02-18 14:32:00

O Kristovu utjelovljenju i čovjekovu tijelu u svjetlu korizme - Marito Mihovil Letica


Završivši u korizmene dane godine 1501. velebni spjev ″Judita″, dragulj renesansne književnosti u svjetskim razmjerima, Marko je Marulić u posveti ″počtovanomu u Isukarstu popu i parmanciru splickomu, gospodinu do(m) Dujmu Balistriliću, kumu svomu″, ove napisao rečenice:

″Mir i milost gospodina našega Isukarsta budi vazda s vami. Amen. / Od rojen′ja Isukarstova u pȕti godišće parvo nako(n) tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu.″

Osvrnimo se na lijep i kristološki snažan Marulov izričaj ″od rojen′ja Isukarstova u pȕti″. To zapravo znači ′od Isukrstova rođenja u tijelu′; jer praslavenskog i staroslavenskog podrijetla riječ ″pȕt″ prvotno znači ′ljudsko tijelo kao ukupnost fizičkih svojstava i osjećajnosti′, a s vremenom se uvriježilo značenje ′boja ljudske kože, ten′. U tom se smislu, kao izvedenica od riječi ″pȕt″, može u starih hrvatskih teoloških pisaca naći izraz ″upućenje″, a tek poslije uobičajilo se govoriti ″utjelovljenje″.

K tome valja podsjetiti da imenica ″putenost″ i pridjev ″puten″ imaju snažne erotske konotacije, povezane su s požudom, spolnom strasti. To je ono čega bismo se, između ostaloga, trebali moći osloboditi za trajanja korizme. U vjeri i poslušnosti Riječi Božjoj pozvani smo na obraćenje duše i tijela tako da budemo budni i pozorni prema Bogu: pozvani smo na rođenje i oblikovanje novoga čovjeka u svakom od nas.

Pepelnica, kojom započinjemo hod kroz korizmu, nosi snažno simboličko značenje: pepeo je materijalni ostatak nakon što vatra prestane gorjeti – tako će i od čovjekova tijela, od naše pȕti i putenosti, nakon što utrne vatra života koje toplina struji krvožiljem, ostati pepeo, prah. Te ništavnosti i prolaznosti ljudskoga stvorenja, prolaznosti i nemoći koja stoji spram vječnosti i svemogućnosti Božje, bijaše na osobit način svjestan i praotac Abraham kada reče: ″Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu. Ja, prah i pepeo!″, kako čitamo u 18. poglavlju ″Knjige Postanka″ (Post 18,27). A u religioznoj poemi ″Suze sina razmetnoga″ – koju je maestralni pjesnik hrvatskoga baroka Ivan Gundulić napisao prema prispodobi evanđelista Luke o rasipnom i izgubljenom sinu te milosrdnom Ocu – čitamo ove skladne i dojmljive stihove: ″Slavne gospođe i kraljice, / kih liposti još se hvale, / zlatne kose, drago lice, / ljuven pogled kê su imale, / ah, viđ što su u ovo doba: / malo praha udno groba!″

No, iz pepela se rađa novi život. Sjetimo se mitskoga feniksa: ta ptica iznimne ljepote savije gnijezdo od mirisnih grančica te u njemu izgori zažgana vlastitom toplinom. Ali zatim oživi te se uzdigne iz svojega pepela. Stoga je u srednjem vijeku feniks bio simbol uskrsnuća Kristova. Utjelovivši se u čovječjem tijelu, Sin Božji i sâm Bog postao je čovjek, nama u svemu jednak, osim u grijehu. Svoje tijelo razapeto na križu Isus Krist prikazao je Bogu na spasenje nas ljudi. Nezaslužena je to milost kojom možemo nadvladati smrt i zadobiti život vječni. U 5. i 6. poglavlju ″Druge poslanice Korinćanima″ o tome nalazimo ove smjerokazne retke:

″Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. / Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: ʹU vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti.ʹ Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa″ (2 Kor 5,20 – 6,2).

Kaže apostol Pavao: ″Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa.″ Crkva nas svake godine na početku korizme podsjeća da je sad pravi trenutak za hod prema Kristu, prema slavlju njegova uskrsnuća. Post i odricanje od svakovrsnih naslada i ugađanja tijelu nije obezvrjeđivanje i umrtvljivanje čovjekova tijela, nije njegovo protuprirodno trapljenje, nego upravo suprotno – posrijedi je vrhunaravno oživljavanje čovjekova tijela, njegovo uključivanje u život uskrsnuća omogućenog utjelovljenjem, životom i smrću, uskrsnućem i uzašašćem Bogočovjeka Isusa Krista.

Osvrnimo se na Kristovo utjelovljenje. Latinska riječ za utjelovljenje je ″incarnatio″, što je izvedeno od ″carō″, u značenju ʹmesoʹ. Dakle, ″in-carnātiō″ bi se doslovno, ali ne odveć prikladno, moglo prevesti kao ʹu-mesovljenjeʹ. Taj korijen ″carō″, genitiv je ″carnis″, nalazimo i u riječi ″karneval″. Ona najvjerojatnije dospijeva od izraza ″carnem levare″ u značenju ʹdignuti mesoʹ, ʹukloniti mesoʹ ili ʹpustiti mesoʹ. Od tuda hrvatska riječ ″mesopust″.

Ipak u svemu tome ne smijemo smetnuti s uma da je karneval poganskoga podrijetla. Tomu ne proturječi ni okolnost da je uvršten u kršćanski hod kroz godinu kao događaj što svojom razuzdanošću i izobiljem prethodi vremenu korizme koje odlikuju suzdržljivost i odmjerenost. Karneval je posvemašnja opreka korizmi. Ne treba posebno isticati da se kao vjernici ne bismo smjeli nekritički prepuštati baš svim činidbama unutar toga krajnje svjetovnog, prečesto i lascivnog karnevalskog ludizma.

Postom i pokorom u korizmenom se vremenu, koje traje 40 dana, približavamo Bogu. Podsjetimo se višestruke biblijske simbolike broja 40: u vrijeme Noe i Velikoga potopa kiša je padala 40 dana i 40 noći, prorok Ilija hodao je 40 dana do svete gore Božje, Isus se prije javnoga djelovanja povukao u pustinju gdje je postio 40 dana kako bi tako ojačan bio spreman oduprijeti se svim Sotoninim napastima. Četrdeset dana nakon uskrsnuća Isus je uzašao na nebo.

Postom i pokorom suobličujemo se Onomu koji se radi nas ljudi utjelovio, rodio u pȕti. Korizmenim odricanjem od putenosti, jela, pića i drugoga – valja to ponoviti – ne umrtvljujemo tijelo i dušu, nego ih pročišćujemo od pretjeranih navezanosti i sklonosti. Tako ih uključujemo u neuništivi život darovan Isusovom smrću na križu i pobjedonosnim Njegovim uskrsnućem.








All the contents on this site are copyrighted ©.