6. nedjelja kroz godinu (Godina B) – p. Alan Modrić

Koliko je neko društvo duhovno zrelo i jako najbolje se zamjećuje u njezinom odnosu prema osobama koje su pogođene bilo kakvom vrstom bolesti: ukoliko je taj odnos ispunjen ljubavlju, prihvaćanjem drugoga, nastojanjem da se on integrira u svakodnevni život, onda možemo govoriti da je takva ljudska zajednica dosegnula visoki stupanj zrelosti, humanosti i solidarnosti; ukoliko je to odnos gnušanja, izbjegavanja, zatvaranja ili je čak ispunjen gađenjem i prezirom, onda se mirne duše može ustvrditi da je takvo društvo daleko od toga da posjeduje potrebne duhovne vrline i snage, takva zajednica je nestabilna i nezrela, zato jer dopušta da njome vladaju strahovi, predrasude i nerazumijevanje. Nažalost, nerijetko se u povijesti ljudskog roda događalo da su pojedinci, koji su iz bilo kojih razloga imali razne bolesti ili tjelesne i psihičke nedostatke, bili odbacivani od društva, progonjeni, zlostavljani ili marginalizirani. Još uvijek  ima mnogo onih koji zbog takvih razloga trpe neshvaćanja i odbacivanja u vlastitim obiteljima, školi, na radnome mjestu.

Na 6. nedjelju kroz godinu susrećemo jednu takvu situaciju društvene osude i žigosanja: riječ je o gubavcima. Starozavjetna knjiga Levitskog zakonika donosi nam zakonske propise o gubavcima u kojima vidimo kako bivaju potpuno izolirani od društva, ne smiju dolaziti u kontakt s drugima. Za ljude Staroga zavjeta gubavac je živi mrtvac, čije ozdravljenje je ravno uskrsnuću od mrtvih, i koji je bio lišen kulta, odijeljen od zajedništva života s Bogom, jednak onomu koji leži u grobu. A sve to iz razloga što se guba smatrala kaznom za nečije grijehe. Ne podsjeća li nas to pomalo na odnose kakvi danas nažalost nerijetko vladaju čak i u obiteljima prema onima koji su već dovoljno u patnji i boli zbog neke bolesti, a zamislimo koliko tek pate zato jer ih njihova okolina odbacuje, bježi od njih i ne želi imati posla s njima. Sve se lakše podnosi kada ima nekoga tko nas tješi, razumije ili dijeli naše probleme i poteškoće, a kada toga nema, onda se doista može ustvrditi da je netko poput gubavca, živi mrtvac.

U odlomku Markova evanđelja koje slušamo na 6. nedjelju kroz godinu Gospodin Isus nastavlja sa čudesnim djelima ozdravljenja onih koji pate zbog svoje bolesti i nedostataka, ali još više pate zbog odbačenosti i otuđenja koje im nameću predrasude, strahovi i prezir društva u kojemu žive. Isus Krist je Onaj koji je na ovaj svijet došao kako bi upravo oni najslabiji i najprezreniji zadobili Božju ljubav i milosrđe. Gubavac mu prilazi s vjerom da ga upravo On, koji je gospodar života i smrti, može jedini izliječiti ne samo od njegove tjelesne gube, nego ponajviše od čireva i rana koje su mu nanijeli drugi, koje mu je nanijela činjenica njegove odbačenosti i usamljenosti uzrokovane predrasudama društva i okoline koje gleda samo na ljudsku vanjštinu, a nesposobno je i slijepo prodrijeti u dubine duše druge osobe. Vjera gubavca dovodi Gospodina Isusa do ganuća, on je zadivljen s time što jedan takav patnik i nevoljnik još uvijek ima nade da će ozdraviti, i na to Gospodin odgovara sa svojom sućuti, onom sućuti koja našemu ljudskome razumu i zakonskim propisima tako često nedostaje, a koja čini čudesa u srcima i životima drugih.

Kroz usta apostola Pavla u Prvoj poslanici Korinćanima Bog nas potiče i poziva da iskazujemo tu sućut besplatno, ugađajući svima u svemu bez traženja svoje koristi. Sućut i milosrđe koje se iskazuju bilo riječima bilo djelima, a koje primamo od Gospodina Isusa, jedino su kadre izliječiti svaku bolest i gubu, i zato liječimo druge, posebice bolesne, patnike i prezrene ljubavlju, prihvaćanjem i razumijevanjem, jer s istim sredstvima i sam Otac nebeski ozdravljuje nas od naših duhovnih guba i čini nas dionicima svojega Kraljevstva.