2018-02-04 15:32:00

Osvrt na monografiju "Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku" - Marito Mihovil Letica


Povijesni podatci govore da Dubrovčani sv. Vlaha – zaštitnika i zakrilitelja Grada – štuju na stanovit način još od druge polovine 10. stoljeća, pedesetak godine prije nego što je prva svetčeva relikvija dospjela u Dubrovnik. Ovaj je svetac tijekom mnogih stoljeća toliko srastao s Gradom, s njime se identitetski prožeo, da Dubrovnik s dobrim razlozima imenujemo ″Grad sv. Vlaha″. Valja podsjetiti kako je ime ″Vlaho″ prilagodba latinskoga ″Blasius″, kojega je hrvatska inačica ″Blaž″. Kao posljedica velikoga štovanja ovog svetca ime mu se isprva, u starim povijesnim dokumentima i arhivskome gradivu, spominje u množini: ″sveti Vlâsi″; a najraniji oblik jednine – ″sveti Vlaho″ – zasvjedočen je tek 1751. Uza sve je važno pripomenuti da se svetkovina sv. Blasiusa ili, kako običavaju reći naši Dubrovčani, ″festa sv. Vlaha″ nalazi od 1. rujna 2009. na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine čovječanstva.

Današnja crkva sv. Vlaha u Dubrovniku nije jedina koju je Grad podignuo u čast ″Parca″, svojega svetca zaštitnika – što na osobit način svjedoči o ustrajnosti njegova štovanja te posebnosti tako nastalog i svjetski prepoznatog fenomena. O gradnji crkava posvećenih sv. Vlahu povjesničarka umjetnosti Katarina Horvat-Levaj kaže:

″Fenomen gotovo tisućljetnoga dubrovačkog štovanja sv. Vlaha odrazio se u reprezentativnosti Svecu posvećenih zdanja tijekom duge građevne povijesti, u kojoj su se u gradu izredale čak tri crkve na dvije lokacije. I dok se za prvu crkvu gradskog zaštitnika, o postojanju koje osim narativnih povijesnih predaja svjedoče tek izvori iz 13. stoljeća, danas može rekonstruirati samo smještaj uz Vrata od Pila, druga crkva iz 14. stoljeća svojom istaknutom pozicijom i rafiniranim odnosom prema matičnoj katedrali, na svojevrstan način, najavljuje današnju baroknu crkvu iz ranoga 18. stoljeća. Obuhvaćajući sam spoj Place i trga ispred Vijećnice i Kneževa dvora, kasnosrednjovjekovna crkva sv. Vlaha koncipirana je, naime, po uzoru na romaničku trobrodnu prvostolnicu s kupolom, no ona manjim mjerilom i jednostavnijom strukturom poštuje hijerarhiju. Ta skulpturom bogata građevina, o čijoj raskoši govore opisi očevidaca, preživjela je potres 1667. godine, ali sudbinu ne uspijeva izbjeći u požaru uoči Duhova, 25. svibnja 1706. godine. Novogradnja koja je uslijedila (1706.-1715.) uključuje, pak, crkvu sv. Vlaha u velebnu dubrovačku baroknu ʹtrilogijuʹ nakon potresa građenih crkava – katedrale Gospe Velike (1670.-1713.) i isusovačke crkve sv. Ignacija (1699.-1725.).″

Te je rečenice Katarina Horvat-Levaj napisala u uvodnome članku ″Povijesna interpretacija crkve sv. Vlaha″, koji se nalazi u monografiji naslovljenoj ″Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku″. Riječ je o doista kapitalnome djelu koje na više od 450 stranica velikoga formata donosi iznimno vrijedne znanstvene i stručne članke nastale kao rezultat novih terenskih i arhivskih istraživanja. Kao vrijedan isticanja iskazuje se podatak da je djelo plod uspjele suradnje Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba i istraživačâ iz Dubrovnika. Glavna urednica je Katarina Horvat-Levaj, a članovi uredništva su Radoslav Tomić i Ivan Viđen. Valja spomenuti sve izdavače: Dubrovačka biskupija; zborna crkva sv. Vlaha, Dubrovnik; Institut za povijest umjetnosti, Zagreb te ArTresor naklada. Knjiga je, kako bi rekli stari Dubrovčani, ″na svitlosʹ dana″ godine 2017. Recimo i to da je monografija ″Zborna crkva sv. Vlaha″ novi izdavački biser na nisci izdanja Instituta za povijest umjetnosti i ArTresor naklade; niz je započet monografijom ″Akademska crkva sv. Katarine u Zagrebu″ 2011., nakon čega je uslijedila monografija ″Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku 2014.

Knjižno izdanje o kojem je riječ sastoji se od dva dijela: prvi je naslovljen ″Crkva sv. Vlaha od početaka Grada do požara 1706. godine″, a drugi ″Barokna crkva sv. Vlaha od izgradnje (1706.-1715.) do danas″. Monografija među inim donosi prikaz povijesti štovanja dubrovačkoga zaštitnika od prvih početaka do današnjice, pri čemu su predočeni i neki novi podatci i zaključci, zatim studije o prvoj crkvi sv. Vlaha u Gradu te kasnosrednjovjekovnoj crkvi posvećenoj ovomu svetcu, k tome je riječ o današnjoj baroknoj crkvi sv. Vlaha kao projektu mletačkoga graditelja Marina Groppellija. Osobita je pozornost posvećena opremi crkve, skulpturama, slikama, orguljama i crkvenomu namještaju, liturgijskim predmetima, zavjetnim darovima, tkanini i vezu. Na kraju drugoga dijela monografije autori se dohvaćaju crkve sv. Vlaha u 19. i 20. stoljeću, pri čemu je riječ o arhitekturi i opremi crkve od pada Dubrovačke Republike do 70-ih godina 20. stoljeća te o obnovi crkve nakon Domovinskoga rata.

Ne bi smjela ostati nespomenuta imena autora monografije. Slijede abecednim slovoredom: Antun Baće, Silvija Banić, Željka Čorak, Bojan Goja, Katarina Horvat-Levaj, Nella Lonza, Ana Marinković, Daniel Premerl, Radoslav Tomić, Ivan Viđen i Danko Zelić. Uz te eminentne stručnjake uvelike su kakvoći i vrijednosti monografije doprinijele lijepotne i bistre fotografije Paola Mofardina te precizni i pregledni arhitektonski nacrti Ivana Tenšeka, Ivane Valjato-Vrus i Davora Zuljana. Likovno i grafičko oblikovanje potpisuje Franjo Kiš iz ArTresor naklade.

U uvodnoj besjedi dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića, koja se nalazi na početku ove monografije, između ostaloga čitamo: ″Mnoge nove činjenice, uvidi i interpretacije zasigurno će pomoći u cjelovitom sagledavanju važnosti i vrijednosti ovoga bitnog spomenika barokne umjetnosti u Hrvatskoj, a budućim naraštajima ostaviti poticaj da ga nastave istraživati, njegovati i održavati živim vrelom vjere i tradicije.″

Na kraju valja reći kako je moguće s pravom i bez ikakva krzmanja ustvrditi da je posrijedi besprijekorno učinjena knjiga, koja sa svoje obuhvatnosti i sustavnosti, metodičnosti i znanstvene relevantnosti – ide uz bok najboljih takovrsnih izdavačkih ostvarenja, i to u europskim i svjetskim razmjerima.








All the contents on this site are copyrighted ©.