Propovijed 1. Nedjelja došašća - B - Mislav Skelin

Lijepo vrijeme Došašća želi nas probuditi i razveseliti. Kratki dani, duge hladne noći, priroda koja miruje, kao da nas tjeraju da čeznemo za svjetlom, za toplinom, za radošću. Došašće je vrijeme iščekivanja slavnog dolaska Isusa Krista. U današnjem prvom čitanju Knjige Izaijine čuli smo potresan vapaj usmjeren nebu: „O da razdereš nebesa i siđeš…“ Ovakav vapaj iskreno može izreći samo netko tko želi da Bog zaista izliječi svijet pun mnogih zala. Vjerujemo li mi još da će Bog pomoći svijetu? Započnimo s jednom kratkom i istinitom pričom.

Prije nekoliko godina, na jednom teološkom fakultetu u Rimu, čuvena profesorica Svetog pisma imala je predavanje za šezdesetak studenata među kojima su većinu činili svećenički kandidati. Profesorica je u jednom trenutku rekla: Vjerujem da ste jutros nakon ustajanja molili časoslov i molitvu Očenaša. Potom je postavila slijedeće pitanje: Kada ste izgovarali zaziv „dođi kraljevstvo tvoje“, tko je od vas svjesno i sa žarom srca poželio da doslovno još danas dođe punina Kraljevstva Božjeg, da se zaista danas dogodi drugi Kristov dolazak na svijet? Profesorica je u tišini čekala barem nekakav odgovor, ali ga nije dočekala. Nije bila iznenađena. Smješkajući se dodala je: Znam da biste mi znali mnogo toga objasniti o Kraljevstvu Božjem i drugom Kristovom dolasku, ali ja vas opet pitam tko je od vas poželio da se to dogodi upravo danas? I opet tišina u predavaonici. To jednostavno pitanje bila je zapravo vrlo kratka, ali učinkovita duhovna obnova. Jedan od onih trenutaka koji studenti zapamte jer ih je netko protresao i probudio.

Često nismo svjesni koliko smo u svojoj vjeri uspavani, koliko nam je ona navika i koliko malo vjerujemo da će Bog u našem životu i svijetu nešto promijeniti. Svatko od nas može si postaviti pitanje: Iščekujem li Isusa Krista i njegovo kraljevstvo? Čeznem li za Njime? Vjerujem li da će doći vrijeme preobrazbe svijeta? U odgovoru na ova pitanja budimo iskreni prema sebi. Nemojmo se bojati ako smo se prepoznali kao pospani vjernici rutine. Već to priznanje znači da nam se otvaraju oči. Često su nam srca bez žara, ali zato zamolimo milost iskrene čežnje za Isusovim dolaskom.

Došašće je duhovno buđenje, umivanje, čvrsti i odlučni koraci naprijed, novi pogled na život. Baš kao kad hladnim jutrima, još za mraka, žurimo na zornice. Ne žalimo napora jer znamo da vrijedi to čemu žurimo ususret. Već ta čežnja bitno mijenja naš život. Izaijin vapaj „O da razdreš nebesa i siđeš.“ govori nam kako je proroku bilo premalo vjerovati da je Bog na nebesima, da je dobar i da je nad svime što postoji. Čeznuo je da Bog bude ovdje, na zemlji, među nama. Ako zaista vjerujemo da je Isus naš Spasitelj, da je On odgovor na patnje ljudi, da je On onaj koji liječi, koji otire suze, koji je smisao našeg života, ne bismo li trebali vrlo žarko željeti susret s Njime? Ne bojmo se da ćemo u toj želji i iščekivanju malaksati ili se razočarati.

Sveti Pavao nas u 1. Poslanici Korinćanima hrabri riječima da će nas „Bog učiniti postojanima do kraja, besprigovornima u dan Isusa Krista jer vjeran je On koji nas je pozvao u zajedništvo svoga Sina.“ Sam Isus nas malo poučava o vremenskim kalkulacijama pomoću kojih bi predvidjeli točan trenutak njegova drugog dolaska. Govori nam o događajima i znakovima ali nam još više govori o tome kakvo bi trebalo biti stanje naše duše, o iščekivanju, odgovornosti i osobito odlučno nam ponavlja: Bdijte! Poslušajmo ga. Dajmo priliku lijepom vremenu Došašća da uđe u naše misli i osjećaje. Ne propustimo taj Božji milosni dar.