Kultura, nada i mir su pravo svakog čovjeka

Tijekom poslijepodneva, Papa je u sklopu pastoralnog pohoda Bologni, susreo i sveučilišnu zajednicu na trgu sv. Dominika. Posljednji takav susret se u Bologni održao 1988. godine tijekom pontifikata Ivana Pavla II. Ovom prigodom papi Franji je uručeno i najviše akademsko priznanje, Sigillum Magnum.

Nakon govora rektora Francesca Ubertinija i studenta Davida Leardinija, te njihovih riječi o vrijednosti istraživanja, studija, i ulozi Sveučilišta u traženju istine i razumijevanju društva, Papa je uzeo riječ, govoreći o korijenima i sadašnjem značaju Bolonjskog sveučilišta, prvog u Zapadnom svijetu.

Papin govor donosimo u cijelosti…

Dragi prijatelji,

drago mi je da mogu podijeliti ovaj trenutak s vama, te srdačno zahvaljujem Rektoru i studentu na njihovim riječima. Nisam mogao doći u Bolognu, a da se ne susretnem sveučilišnom zajednicom. Već gotovo tisuću godina Sveučilište u Bologni je laboratorij humanizma: na ovom mjestu dijalog sa znanošću je začeo novu epohu i oblikovao grad. Zato se Bologna zove “učenom”: upravo zbog Sveučilišta je učena, ali ne i nadmena, te njemu zahvaljuje otvorenost, odgaja građane svijeta i podsjeća da je identitet kojem se pripada onaj zajedničkog doma, universitas.

Riječ “universitas” sadrži ideje “svega” i “zajednice”. Podsjeća nas na izvore – važno je njegovati sjećanje – na grupe studenata koji su se počeli okupljati oko učitelja. Poticala su ih dva ideala: jedan je “vertikalni” – ne može se živjeti bez visokog cilja; a drugi je “horizontalni”: istraživanje se vrši u zajedništvu, poticanjem i sudjelovanjem u zajedničkim dobre interesima. To je bit univerzalnog karaktera, u kojem nema straha od uključivanja, o čemu svjedoči 6 tisuća višebojnih grbova obitelji mladih što su ovdje dolazili studirati, iz mnogih talijanskih i Europskih gradova te čak iz Južne Amerike. Svako sveučilište pozvano je tražiti ono što ujedinjuje, pa tako i vaša Alma Mater. Prihvaćanje koje gajite prema studentima koji dolaze iz dalekih i teških okolnosti je lijepi znak: neka Bologna, stoljetno raskrižje susreta, sučeljavanja i odnosa, i u posljednje vrijeme kolijevka projekta Erazmus, uzmogne uvijek njegovati ovaj poziv!

Sve je započelo sa studijem prava, što svjedoči da sveučilište u Europi ima duboke korijene u humanizmu, kojem su civilne institucije i Crkva doprinijeli svojim specifičnim ulogama. Sam sv. Dominik je ostao zapanjen vitalnošću Bologne i velikim brojem studenata kanonskog i civilnog prava. Bologna je sa svojim studijima znala odgovoriti potrebama novog društva, privlačeći studente željne znanja. Sveti Dominik ih je često susretao. Prema jednoj predaji, jedan ga je student, zapanjen Dominikovim poznavanjem Svetog Pisma, upitao po kojim je knjigama učio. Poznat je Dominikov odgovor: “Učio sam u knjizi ljubavi, više nego u ostalima. Ta knjiga sve poučava”.

Potraga za dobrom je ključ za istinski uspjeh studija. Ljubav je sastojak koji daje okus blagu spoznaje, posebno pravima čovjeka i naroda. U tom duhu želim vam predložiti tri prava, koja smatram aktualnima.

Prvo: pravo na kulturu. Ne mislim samo na sveto pravo na obrazovanje – jer u previše krajeva svijeta mladima je to onemogućeno – nego i na činjenicu da danas pravo na kulturu znači njegovati mudrost, humano i humanizirajuće znanje. Prečesto smo uvjetovani banalnim i prolaznim primjerima života, što potiču na traganje jeftinog uspjeha, obezvređujući žrtvu, potičući stav da studij nije potreban ukoliko odmah ne da nešto konkretno.

Ne, studij je potreban kako bi si postavljali pitanja, da nas ne anestezira banalnost, te se pronađe smisao u životu. Potrebno je izboriti se za pravo da ne prevagnu brojne sirene koje danas odvode od tog traženja. Odisej se dao zavezati za jarbol, i začepio je uši svojih mornara, kako ne bi podlegao zovu sirena koje su zavodile mornare navodeći ih na hridi. A Orfej je, kako bi se suprotstavio zovu sirena, učinio nešto drugo: započeo je ljepšu melodiju, koja je sirene začarala. Vaš veliki zadatak je odgovoriti paralizirajućim refrenima kulturnog konzumizma s dinamičnim i snažnim odabirima, istraživanjem, znanjem i dijeljenjem.

Usklađujući ovu ljepotu u životu, sačuvat ćete istinsku kulturu. Jer znanje koje se nudi najboljem ponuđaču, koje hrani podjele i opravdava ugnjetavanje - nije kultura. Kultura je – kako sama riječ kaže – ono što njeguje, te čini da čovjek raste. Danas nam nisu potrebni glasovi što se vičući iskaljuju, usred jadikovki i buke, već su nam potrebni promicatelji dobre kulture: riječi što dopiru do umova i raspoložuju srca, umjesto krikova usmjerenih prema trbuhu. Nemojmo se zadovoljiti s podilaženjem slušateljstvu, nemojmo slijediti igrokaze gnušanja koji često samo skrivaju velike egoizme. Strastveno se posvetimo izobrazbi kako bismo izvukli najbolje iz svakog od nas za dobrobit sviju. Protiv lažne kulture koja čovjeka svodi na škart, istraživanje svodi na profit, a znanost na tehniku, podržavajmo zajedno kulturu po mjeri čovjeka, onu vrstu istraživanja koja priznaje zasluge i nagrađuje žrtve. Podržimo tehniku koja se ne pokorava trgovačkim ciljevima, te razvoj u kojem neće postati dozvoljeno sve ono što je pogodno.

Drugo: pravo na nadu. Mnogi danas žive u samoći i nemiru, te osjećaju teško ozračje napuštenosti. Stoga, potrebno je dati prostora pravu na nadu: ono se sastoji u tome da se ne bude svakodnevno napadnut retorikom straha i mržnje. Pravo na to da se ne bude potopljen populističkim frazama i nemirnim širenjem lažnih vijesti. Pravo na postavljanje razumne granice crnoj kronici kako bi se čuo glas i tzv. “bijela kronika”, često prešućene. To je pravo mladih da ne žive u strahu za budućnost, da znaju da u životu postoje lijepe i trajne stvarnosti, u koje vrijedi uložiti svoj život. Pravo na vjeru u pravu ljubav, koja nije za jednokratnu uporabu, na vjeru da posao nije fatamorgana, nego obećanje za svakoga, koje treba ispuniti.

Kako bi bilo lijepo da su aule sveučilišta gradilišta nade, radionice bolje budućnosti, gdje se uči odgovornost prema sebi i prema svijetu. Osjećati odgovornost za budućnost naše zajedničke kuće. Ponekad prevladava strah. No današnja kriza ujedno je i velika šansa, izazov za inteligenciju i za slobodu svakoga, izazov koji treba prihvatiti kako bismo postali tvorci nade. Svatko od vas to može postati, za druge.

Treće: pravo na mir: i to je pravo, dužnost, upisano u srce čovječanstva. Jer “jedinstvo nadilazi sukob” (Evangelii gaudium, 226). Ovdje, na korijenima europskog sveučilišta, rado se prisjećam ovogodišnjeg obilježavanja 60 godina od Rimskih sporazuma, od početka Ujedinjene Europe. Nakon dva svjetska rata i zvjerskih nasilja među narodima, Unija je rođena kako bi branila pravo na mir. No danas, velike vizije mira nestaju pred mnogim interesima i nemalim brojem sukoba. Živimo neizvjesnu krhkost i teško je imati velike snove. Ali, molim vas, nemojte se bojati jedinstva. Neka pojedinačni i nacionalni razlozi ne unište hrabre snove utemeljitelja Ujedinjene Europe.

Pritom ne mislim samo na ljude velike kulture i vjere koji su za europski projekt dali svoj život, već i na milijune osoba koje su izgubile život, jer nije bilo jedinstva i mira. Nemojte ih zaboraviti. Prije sto godina Benedikt XV., prethodno biskup Bologne, nazvao je rat “uzaludnim masakrom”, (Pismo zaraćenim narodima, 1. kolovoza 1917.). Potpuno ograđivanje od takozvanih “razloga za rat”, mnogima je zvučalo kao uvreda. No povijest nas uči da je rat uvijek i samo uzaludni masakr. Pomozimo si, kako tvrdi Talijanski ustav, da “odbacimo rat” (čl. 11), krenimo putem nenasilja i pravednosti što omogućuju mir. Jer pred mirom ne možemo biti ravnodušni ili neutralni. Kardinal Lercaro je rekao na ovom mjestu: “Crkva ne može biti neutralna pred zlom, odakle god ono dolazilo: njen život nije neutralnost, već proroštvo” (Homilija, 1. siječnja, 1968). Ne neutralni, već na strani mira!

Stoga zazivamo “ius pacis”, kao pravo svih da ulaze u sučeljavanja, ali bez nasilja. Ponavljamo: nikad više rata, nikad više protiv drugih, nikad više bez drugih. Neka na svjetlo dana izađu interesi i često mračne spletke promicatelja nasilja, i utrke u naoružanju što svojim poslovima gaze mir. Sveučilište je ustanovljeno zbog studija prava, zbog traženja onog što štiti ljude, regulira zajednički život i brani od logike jačega, nasilja i proizvoljnosti. Današnji izazov je potvrditi prava osoba i naroda, slabijih, odbačenih i svega stvorenog, naše zajedničke kuće.

Ne vjerujte onima koji vam kažu da se uzaludno boriti, i da se ništa neće promijeniti. Nemojte se zadovoljiti malim snovima, već sanjajte na veliko. Vi mladi, imajte velike snove. I ja sanjam, i ne samo dok spavam, jer pravi se snovi sanjaju otvorenih očiju i ostvaruju na svjetlu dana. Obnavljam zajedno s vama san “novog europskog humanizma kojem je potrebno sjećanje, hrabrost i zdrava i humana utopija”, san o Europi-majci, što “poštuje život i nudi nadu života”, o Europi gdje “mladi dišu čisti zrak poštenja, vole ljepotu kulture i jednostavnog života, nezagađenog beskrajnim potrebama konzumizma, gdje su brak i djeca velika odgovornost i radost, a ne problem zbog pomanjkanja stabilnog posla” (Govor prigodom dodjele nagrade Karla Velikog, 6. svibnja 2016.). Sanjam sveučilišnu i majčinsku Europu, koja će, sjećajući se vlastite kulture, djeci pružiti nadu i biti instrumentom mira u svijetu. Hvala.