M. M. Letica o topografiji hrvatske mitologije - II. dio

U drugom i završnom dijelu o praslavenskim trokutima govorimo o njihovoj geometriji i astronomiji te o prekrivanju slavenske mitologije skladno uklopljenim sadržajima kršćanske vjere – prilog pripremio Marito Mihovil Letica.

Prošli je put bilo riječi o topografiji koja nam jasno ukazuje na pradavnu hrvatsku odnosno slavensku mitologiju. Peruna, Velesa i Mokoš, praslavenska božanstva, možemo i danas susresti u hrvatskoj topografiji iliti mjestopisu (npr. brdo Perun ponad Žrnovnice kod Splita, poluotok Veles blizu Povila kod Novoga Vinodolskog, dubrovačko prigradsko naselje Mokošica smješteno kraj Rijeke dubrovačke). Prihvaćanjem kršćanstva uobičajilo se na mjesto boga svjetla postaviti toponim ili štoviše crkvu nazvanu po kršćanskome svetcu koji je povezan sa svjetlom, primjerice po svetome Vidu; pri čemu je s desne strane mjesto ili crkva što nosi ime pobjednika nad Zlom, u najvećem broju slučajeva su to sveti Juraj ili sveti Mihovil, koje kršćanska ikonografija prikazuje kako ubijaju zmaja. Slavenski bog Veles obično je zmijolik ili se pojavljuje u liku zmaja – a zmaj je, treba podsjetiti, samo muški oblik imenice ʹzmijaʹ.

Stara okolnost da se štovanje praslavenskih bogova odrazilo u krajobrazu dobila je pravu potvrdu tek u radovima slovenskog arheologa i povjesničara Andreja Pleterskoga, koji je utvrdio tročlanu strukturu, tri točke postavljene u pejzaž prema strogim kriterijima. Te se točke mogu povezati s Perunom, njegovim zmijskim protivnikom Velesom (ili pak Velesovim posinkom a Perunovim sinom Jarilom/Jurjem) te s Mokoši (oko koje se svađaju Perun i Veles). Točke trebaju imati vizualni kontakt. S Perunom ili Gromovnikom povezan je stanoviti viši vrh; druga je točka manji vrh, stijena, špilja, povezana s Velesom; treća se točka obvezno nalazi uz vodu i time biva u značenjskoj vezi s Mokoši, Perunovom ženom i Velesovom ljubavnicom, Majkom Zemljom koja ima rađati. Ta voda, uglavnom tekuća, granica je dvaju svjetova i nalazi se između ženske odnosno Mokošine točke i točke koja pripada Velesu. Nakon pokrštavanja slavenski su narodi, pa tako i Hrvati, žensku točku označavali imenom neke kršćanske svetice, najčešće Blažene Djevice Marije.

Valja svrnuti pozornost na geometriju i astronomiju takovrsnih svetih trokuta: dužina koja spaja Perunovu i Velesovu točku odnosi se prema dužini između točke jednoga od njih i točke koja predstavlja Mokoš kao √2:1 (√2 je, prisjetimo se, približno 1,41). Najduža stranica trokuta (ne bi bilo dobro reći hipotenuza, jer trokuti nisu pravokutni) obično povezuje točku Peruna i Velesa (ta je dužina veća od njihove udaljenosti prema Mokoši). Jedan od kutova ima oko 23 stupnja jer otklon Sunca između suncostaja i ravnodnevnice (solsticija i ekvinocija) iznosi 23°27ʹ. Podrobnije objašnjenje podastro je Goran Pavel Šantek u članku ″Paški sveti trokut″:

″Posebice je važan kut od 23 stupnja (otprilike od 22° do 25°), koji predstavlja otklon između zamišljenih eklipsa (Sunčevih putanja) u dane ekvinocija i solsticija, a iznosi u našim krajevima 23°27ʹ. Mokoš boravi, prema interpretaciji Andreja Pleterskoga, pola godine (ljeti) kod zakonitoga muža, a drugu polovicu (zimi) kod ljubavnika u podzemlju. To se odražava u dizanju i spuštanju Sunca iznad odnosno ispod srednje eklipse (na dane obaju ekvinocija): kada je Sunce iznad, onda je kod muža, a kada ispod, onda je kod njegova suparnika. Nebesko i podzemno božanstvo (Perun i Veles) time su simbolički povezani s ljetnim odnosno zimskim suncostajem, a žensko koje ih spaja, s ravnodnevnicama. Dakako da se u prirodi ti odnosi nisu uvijek mogli posve precizno primijeniti na krajobraz, pa treba računati na izvjesnu toleranciju u izmjeri.″

Sveti trokut na Pagu, za koji je utvrđeno da zadovoljava navedena pravila, istražili su zadnjih desetak godina etnolozi i kulturni antropolozi Vitomir Belaj i Goran Pavel Šantek, pri čemu im polazište bijaše Katičićeva slika: gore Sveti Vid, dolje Dubrava, a pod njome voda (more). Utvrđene su na Pagu tri točke praslavenskoga svetog prostora, sakralnog prizorišta, od kojih je najviša služila i kao solarni opservatorij. Te su točke: crkva sv. Vida (smještena oko 330 metara nad morem) s lijeve strane Paškoga zaljeva (koji je izdužen te se proteže duboko u kopno, tako da djeluje gotovo kao ušće rijeke), zatim crkva sv. Jurja sjeverno od grada Paga te crkva Blažene Djevice Marije u Starome gradu.

Na pitanje Gorana Pavela Šanteka o cvijetu koji se nalazi ispod svečanoga grba grada Paga, nacrtanog blizu gradskoga mosta, jedna je kazivačica odgovorila: ″To ti je perunika.″ Perunika, u Dubrovniku i okolici zvana i ″bogiša″, cvijet je boga Peruna, Gromovnika koji ″strĕlom nebeskom″ bije Velesa, svoga zmijolikog protivnika. Na grbu grada Paga prikazan je sveti Juraj kako ubija zmaja.

Nadalje, još je i danas na Pagu živa predaja o suši na otoku, kada se žitelji obratiše za pomoć Djevici Mariji te ona učini da u zdencu, smještenu u dvorištu franjevačkoga samostana pored današnje crkve, bude toliko vode da se prelijevala. ″Ljudi to pripisuju čudu, jer je crkva na brdašcu″, piše Goran Pavel Šantek. ″Osim toga″, objašnjava on dalje, ″blizu crkve je i izvor, ʹfons magnusʹ, za koji se vjerovalo da je na njemu Marija prala Isusu pelene. Ti su podaci sukladni etimologiji imena Mokoš.″

U južnih Slavena očuvalo se ime Mokoš samo u nekim toponimima (npr. Mokošica kraj Dubrovnika ili grad Mogoš u staroj županiji Gora) te u imenu barske ptice ″mokoška″ u Sloveniji. Kod istočnih je Slavena drukčije: Mokoš je živo prisutna u ruskome folkloru. Naime, iako je poganskoga gromovnika Peruna zamijenio sveti Ilija, praslavenski se gromovnik u nekim ruskim pričama pojavljuje sa svojom ženom Mokoši: oni su ″car Oganj″ i ″carica Munjica″. No Mokoš nije povezana samo s munjom, vatrom, nego i s vodom. Munje paraju nebo i donose kišu, vodu. U jednoj ruskoj pjesmi javljaju se zajedno ″ognjeni Ilija″ i ″mokra Marija″. Mokoš, koja je u Rusâ poznata kao Majka Vlažna Zemlja, često biva zamijenjena Marijom. Recimo i to da je ime Mokoš izvedeno iz korijena ″mok-″, ″mokr-″ u značenju ″mokar″; ta etimologija jasno govori o Mokošinoj povezanosti s vlagom i vodom, izvorom i rijekom.

Brojni su na prostoru Hrvatske sveti trokuti koji povezuju Peruna, Velesa i Mokoš. Te nam tročlane strukture ukazuju na naše praslavensko i pretkršćansko nasljeđe. Vitomir Belaj opsežno je i pomno istražio trokut kod Ivanca, zagrebački trokut, zatim ogulinski, oštarijski, psunjski i druge. Posrijedi je interdisciplinarni odnosno holistički pristup gdje su uključene spoznaje jezikoslovlja, etnologije, antropologije, arheologije, arhitekture, povijesti, povijesti umjetnosti, astronomije, aritmetike i geometrije.

Naši davni preci smjestili su u prostor slavenske bogove, koji su nakon pokrštavanja zaboravljeni ili prekriveni, u smislu ″interpretatio christiana″, imenima i značajkama kršćanskih svetaca. Vrlo su zanimljive, vrijedne i poticajne takve kulturne interpretacije prostora koje govore o međuodnosima povijesnih i religijskih slojeva u Hrvatâ, naroda snažno obilježena slavenskim i kršćanskim identitetom.