Dvanaesta nedjelja kroz godinu - vlč. Ivan Benaković

„Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad! I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i kamenju. O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova!“ Riječi su to, draga braćo i sestre, našega poznatoga hrvatskoga pjesnika Tina Ujevića preuzete iz pjesme „Svakodnevna jadikovka“. Uzeh ih na početku svoga današnjega razmišljanja povodom Dvanaeste Nedjelje kroz crkvenu godinu jer se lijepo uklapaju u sliku Božjih riječi koje liturgija Crkve stavlja pred nas. Ujević u crescendu svoje pjesme veli: «O Bože, žeže tvoja riječ!» I doista, već prvi pogled na Božju riječ koju danas slušamo mora nas zapaliti jer uviđamo snagu čovjeka koji se u potpunosti otvori djelovanju Božje riječi.

Starozavjetno čitanje iz Knjige proroka Jeremije opisuje nam lik čovjeka koji je prorok u Izraelu. Kada? U vrijeme velikih nemira za Izraelski narod. U vrijeme kada Babilonci oduzimaju narodu sve pa i ono najvažnije – nacionalni i vjerski identitet. Događa se na izravan način degradacija duhovnoga i nacionalnoga bića Izraela. Prorok to osjeća izravno na svojoj koži. No, on ne posustaje. Ostaje vjeran Bogu u kojega čvrsto vjeruje. On ne uzmiče jer svoj identitet, i vjerski i nacionalni, gradi na Bogu – Živome i prisutnome. U vremenima najveće krize on ostaje postojan. U grlu mu je tijesno, ali on i dalje vjeruje. Kako je to moguće? Jer svoj identitet temelji na Božjoj prosudbi kada veli: «koji proničeš pravednika i ispituješ bubrege i srce». Sam sebe ne naziva pravednikom, ali zaziva Boga da, ispitavši njegovo biće, donese istinski sud. Velika je to i snažna poruka za nas ljude. U čovjeku, dragi brate i sestro, nestaje strah ukoliko sebe u potpunosti izloži Božjoj prosudbi. Jer za istinsku prosudbu nije ni sposoban. Naime, srce i bubrezi termini su koji nam u Bibliji progovaraju o nutrini čovjeka. Može li čovjek to poznavati? Jasno da ne može. Mi možemo slutiti, ali istinsko poznavanje nutrine pripada samo Bogu. No ono najvažnije je da upravo ta nutrina čini istinski identitet čovjeka i samo je ona na koncu i važna. Ne stupanj znanja i ugled u očima ljudi, već stupanj Božjega raspoznavanja našega bića te stupanj ugleda u Božjim očima. To su naime jedina mjerila vrijednosti i identiteta čovjeka. Znajući to neće nam biti teško shvatiti današnji evanđeoski odlomak koji je upravo poziv na postojanost i hrabrost svima onima koji istinski temelje svoj identitet na Božjoj prosudbi, a ne ljudskim obzirima.

Snažno nam u ušima odzvanjaju Kristove riječi: «Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo.» Više puta Isus u današnjem evanđelju ponavlja: Ne bojte se! Riječi su to koje su u grčkome tekstu izražene imperativom prezenta koji u sebi nosi značenje trajnosti. To je zapovijed koja vrijedi uvijek, koja u sebi nosi karakter trajnosti. To će reći jednostavno: nikada se ne morate bojati. Izraz «oni koji ubijaju» jest u grčkome tekstu izražen participom prezenta koji u sebi također sadrži oznaku trajnosti. Naime, uvijek će biti onih koji će misliti kako čovjeku mogu nauditi ugrožavajući njegovo biće, i to psiho-fizički, na razne načine. No svi ti pokušaji, unatoč tome što su trajni i neće prestati, ne škode nutarnjoj jezgri ljudskoga bića koju čini duša. Onaj vitalni pokretač svih naših radnji. Snagu za njeno uništenje ne posjeduje čovjek. Jer on pak ne posjeduje ni sposobnost pronicanja u srca i bubrege – u srž, u dubinu čovjeka. Tako uviđamo kako je čovjek koji je u srži svoga bića otvoren za Božju prosudbu istinski miran čovjek jer on zna da ga nitko ne može istinski prosuditi jer za to nije ni sposoban. On se ne boji. Unatoč tome što mu mogu pripisati i ove i one negativne konotacije. Takav čovjek pohranio je u sebe Božju riječ. Koja se na trenutke čini tako skrivena i kao da ju nitko ne može ni vidjeti, a ni osluhnuti. Ali Bog tiho šapuće njegovoj duši, u tami, u dubini zapodijeva s njim razgovor i daje mu mir, unatoč protivljenju i užasu koji želi njime nadvladati. Zato nemojmo se bojati, draga braćo i sestre. Ako smo otvoreni istini Božjoj, snazi njegove riječi, koju duboko pohranismo u svoje biće, nema razloga za strah. Jer tajna se otkriva. Nekima na radost, a nekima na propast. Ali uvijek po Onome i u snazi Onoga koji ju rasvjetljuje. Ne po čovjeku, nego po Bogu koji je istinski poznavatelj tajni naših srdaca. Jer nama treba moćna riječ, jer nama treba odgovor, ljubav, ili sveta smrt. (Tin Ujević, Svakodnevna jadikovka)

vlč. Ivan Benaković