2017-06-21 09:17:00

STEPINAC UKRATKO - 10


U desetom i posljednjem prilogu iz niza: STEPINAC UKRATKO, poslušajte o tome zbog čega se zagrebački nadbiskup, bl. Alojzije kardinal Stepinac, smatra mučenikom te u čemu se njegovo mučeništvo sastoji. O tome nam govori, postulator kauze za proglašenje kardinala Stepinca svetim, mons. Juraj Batelja. S postulatorom kauze, mons. Bateljom – za Radio Vatikan – razgovarala je kolegica Tanja Popec.

 

STEPINAC UKRATKO – 10. dio

Monsinjore Batelja, molim vas u ovoj našoj posljednjoj emisiji, u serijalu o blaženom Alojziju Stepincu, objasnimo jednu tezu koja se pojavila opet sa strane i Srpske Pravoslavne Crkve i predstavnika Republike Srbije, a to je njegovo mučeništvo. Među ostalim, dovodi se u pitanje: je li blaženi Alojzije Stepinac zaista mučenik – naime, nije riskirao život – kao što je to na primjer učinio sveti Maksimilijan Kolbe, u Auschwitzu… Ajmo, o Stepinčevu mučeništvu: u čemu se ono sastoji?

Ponajprije, kada je profesor Koljanin tu tezu o Svetome Maksimilianu Kolbeu iznio na simpoziju o odnosu Srpske Pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve u Zagrebu, ja sam se naježio, jer uopće čovjek ne pozna niti kanonski postupak, niti išta vjerojatno zna o Maksimilijanu Kolbeu…

Ponajprije valja znati da je ta kauza započela kao super virtutibus – o vrlinama – i da je on proglašen blaženim kao ispovjedalac vjere. A Ivan Pavao II., jer je shvatio u kojem okruženju je živio i kojeg je značaja ta njegova ispovijest vjere, proglasio ga je mučenikom; kanonizirao ga mučenikom. Dakle, to je prvo polazište. Kod Stepinca te dvojbe nije bilo. Otpočetka je kardinal Kuharić zatražio i želio - isto tako kardinal Šeper potvrdio ili potpomogao takovu želju – da kardinal Stepinac bude proglašen mučenikom. Kardinal Bertoli koji je bio tajnik nuncijature svojevremeno, i kad se odlučivalo o Stepincu, kao zagrebačkom nadbiskupu, meni je jedanput rekao: «Znate, meni je nekako ljepši titul „ispovjedalac vjere“, jer onda je to svaki dan – ono do vrhunca – kršćansko savršenstvo, a Mučenik je jedanput i onda gotovo! Taj mi je titul bio ljepši i ja sam tako odredio».

Dakle, ja sam poslije rekao jedanput: «Čujte, ali povijesne činjenice govore drugačije. One govore u prilog… Mi ne smijemo povijest promijeniti, niti povijesne činjenice interpretirati onako da izvrgnu, zapravo, poruku koja se iščitava iz života i smrti kardinala Alojzija Stepinca». Dakle, kad se govori o katoličkom mučeniku, onda treba ponajprije znati dvije stvari: prva je progonitelj, koji iz mržnje prema vjeri, nanosi smrt jednom kršćaninu. To je materijalna i formalna strana mučeništva. Isto tako, materijalna i formalna strana mučeništva je kod mučenika. Što on iz ljubavi prema vjeri, podnosi mučeništvo – štoviše – opraštajući svojem progonitelju. Dakle, ne nosi u sebi nikakovu mržnju prema onome koji ga lišava života. Ja sam pripremajući knjigu, 'uzrok Stepinčeve bolesti i smrti', pokazao kako radi progonitelj – i to od svojega početka – što je materijalna strana Stepinčeva mučeništva, kako Stepinac prihvaća činjenicu smrti i da biva ubijen; i na kraju – formalna strana – kako je glas mučeništva zabilježen u dokumentaciji UDB-e, kako u analima Katoličke Crkve, a kako u osvjedočenju katoličkih vjernikâ. I ja se toj knjizi silno radujem i veselim, da konačno Hrvatska ima uvid u ono što joj i danas komunistička partija, pomoću jedne partije – SDP-a – pokušava zabraniti da ima uvid u dokumentaciju koja je – već sada – dobro probrana i velikim dijelom uništena. Na temelju čega se temelji Stepinčevo mučeništvo? Svakako, ne na toksičnim supstancama. I Sveta Stolica nije htjela stavljati u prvi plan toksične supstance, kojima je Stepinac bio trovan, a to su: kadmij, krom, olovo, arsen i antimonij, nego da sačuva njegove vrline, u činu njegove ljubavi za Crkvu, i njegove smrti prouzročene progoniteljevom bezočnošću, taj je cjelokupni postupak proglasila da je mučenik ex aerumna carceris, to znači: iz patnjâ i tretmana zadobivenih u zatvoru. Time je željela izbjeći svaku polemiku glede onih koji su koji su nadbiskupu te supstancije putem hrane davali. Radi se o trojici ljudi i ja sigurno neću – prema savjetu recenzenata – otkrivati koji su to ljudi, jer se radi o djeci njihovoj, unucima njihovima i svima; da se sačuva dostojanstvo tih mladih ljudi; da ne budu obilježeni stigmom, što su njihovi djedovi radili. Isto tako, zadržati ex aerumna carceris – dokumenti koje su izdale relevantne svjetske ustanove, kemijski instituti, anatomski instituti, koji su se bavili proučavanjem Stepinčeve krvi, i Stepinčevih kostiju, koji su u njima pronašli te toksičke supstance. Međutim, ne radi se o tome da je Stepinac mučenik zato što su ga komunisti mrzili. Oni su njega mogli mrziti, ali takovih smrti imate na stotine… Toliko je ljudi ubijeno da im se možda ni za grob ne zna. Dakle, oni jesu možda velikani za dobro naroda, jer su se borili za slobodu svoga naroda, pridonijeli u znanstvenom poglédu, možda su bili liječnici, pa su završili u Jazovki ili u Goviću, tu kod Jaske ili bilo gdje drugo. Stepinčevo se mučeništvo isključivo promatra kroz njegovu privrženost Kristu Gospodinu, kojega on izabire za svoj put, živi ga kao istinu i raduje mu se kao svojemu vječnome životu. Dakle, Stepinčeva veličina ponajprije izvire iz njegovog hrabrog očitovanja na sudu, kada je svojim porotnicima u brk rekao što je bît nerazumijevanja komunističke vlasti i njega kao nadbiskupa jedne nadbiskupije i predstavnika Katoličke Crkve: «Znajte: Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umirati svaki dan i svaki čas». Dakle, Stepinčevo mučeništvo jest; sastoji se, u njegovom opredjeljenju za Boga koji je jedino svjetlo na putu života, dok su istodobno komunisti nudili neka druga rješenja, pa čak uzmimo i socijalna i društveno politička, ali jasno – s ciljem gušenja i iskorjenjivanja katoličke vjere, kao opijuma naroda. A onda je Pio XII., donio pismo «Dum maerenti animo», u kojem hvali stav trojice kardinalâ, u svijetu: Mindszentyja, Wysczynskoga i Stepinca, u Zagrebu, kojima poručuje da se nada da neće s bezbožnim komunizmom praviti kompromise, pa ako zatreba i do prolijevanja krvi. I na to je Nadbiskup jasno odgovorio: «Kad Sveta Stolica tako kaže; kad Papa traži mučeništvo, e onda nema nazad! Onda sve do prolijevanja krvi ostat ćemo vjerni Kristu i njegovoj Crkvi».

Mislim da su veliko poštovanje, zapravo, prema nadbiskupu Stepincu izdali oni koji ga nisu voljeli; bojali su se i njegovoga mrtvoga tijela; spalili su mu srce, a i vi monsinjore Batelja, najbolje znate što danas pokazuju zemni ostaci nadbiskupa Stepinca.

Ja sam objavio nekoliko puta jednu sliku, ali vidim da nitko nije reagirao. Točno je da je za vrijeme obdukcije…– da li je doktor Palmović bio svjestan što se događa?! Tko mu je pripremao tekućinu koja je injektirana u žile kardinala Stepinca? To doktor Palmović nije znao odgovor na to pitanje. Ali, Nadbiskupovo tijelo mi smo 23. lipnja 1993. našli potpuno uništeno, što je i Palmović izdiktirao u zapisnik… Osim toga, spaljivanje Stepinčeva srca je iskaz i dokaz da je mržnja progonitelja išla onkraj groba. Ono što je mene kao čovjeka – ne kao kršćanina ili svećenika nekako dodatno čini žalosnim – jest da se čak danas u Republici Hrvatskoj hvali ljude koji su uzeli srce i odnijeli u ambulantu u Šarengradsku ulicu, u Zagrebu – udbašku ambulantu – i tamo ga spalili. To je u svakoj pravno uređenoj državi jedan čin protu-pravde i koji je kažnjiv i krivično gonjen. A osim toga, čujem već koji puta i u Crkvi čujem: «Šta Stepinac? Kako je mučenik? Nije ni kap krvi prolio…» Znate, tako govorit' nije primjereno jer se Stepincu upravo radi progona – što se može iščitavati iz stranice u stranicu u ovoj knjizi koju sam pripremio našim čitateljima, ali i svjetskoj javnosti – da su mu istočili 36 litara krvi! Pa nije ta krv – ona jest u zemlju prolivena – ali je ona prouzročena sustavnim progonom njega, župnikâ, svećenikâ i svih onih koji su njemu i Katoličkoj Crkvi ostali vjerni.








All the contents on this site are copyrighted ©.