Ogled o svetkovini Presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Ogled o blagdanu Tijelova, Tijelu Kristovu i euharistiji – pripremio i govori Marito Mihovil Letica:

Prije nekoliko dana Katolička Crkva proslavila je Tijelovo, čiji je puni naziv Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, ili latinski ″Corpus Christi″. Svetkuje se na spomen Isusova ustanovljenja Euharistije na Veliki četvrtak; riječ je o pomičnome blagdanu koji dohodi u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva, a to je deveti četvrtak poslije Uskrsa. Tijelovska je svetkovina nastala u gradu Liègeu (u današnjoj Belgiji) 1246. godine te je papa Urban IV. kanio 1264. učiniti ovu svetkovinu obveznom za cijelu Crkvu, ali smrt ga je u tome spriječila. Njegovu je namjeru odjelotvorio godine 1317. papa Ivan XXII.

Na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove održava se svečana tijelovska procesija; Presveti oltarski sakrament biva nošen u ophodnji po čitavome mjestu, kojom prigodom svećenici i vjernički puk zastanu na četiri stajališta (″sjenice″) gdje se navješta evanđelje na sve četiri strane svijeta te se snagom Presvetoga podjeljuje blagoslov.

Euharistijska tradicija ima temelje u Novome zavjetu. Opis posljednje večere nalazimo u evanđelistâ Marka, Mateja i Luke; apostol Luka osim u ″Evanđelju″ govori o ovome događaju u ″Djelima apostolskim″ spominjući ″lomljenje kruha″, a apostol Pavao u ″Prvoj poslanici Korinćanima″ naziva dotični događaj ″večera Gospodnja″. Luka i Pavao, za razliku od Marka i Mateja, izričito zapisaše da učenici trebaju isto činiti u spomen na Isusa, čime su euharistijskoj večeri dali smisao spomen-čina Isusove žrtve. Spomen-čina kako to bijaše u Izraelu pashalna večera. ″I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: ʹOvo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.ʹ Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: ʹOva čaša novi je savez u mojoj krvi koja se za vas prolijevaʹ″, čitamo u ″Evanđelju po Luki″ (Lk 22,19-20).

U srednjovjekovnoj filozofiji pojaviše se problemi s obzirom na prisutnost Kristova Tijela i Krvi u ovome sakramentu. Nadavahu se pitanja: Kako kruh i vino mogu biti istodobno stvarnost i znak Tijela i Krvi? Kako Krist može biti prisutan na nebu i u sakramentu? Tragajući za odgovorima na rečena pitanja skolastički filozofi i teolozi primijenili su i razvili učenje o supstancijalnoj prisutnosti i supstancijalnoj promjeni. Isus se u sakramentu nalazi na način koji je različit od fizičke prisutnosti i od posve duhovne slikovitosti. Posvećeni kruh i vino, zadržavajući fizička svojstva pojedinačnih stvari, mijenjaju svoju bît i supstanciju te postaju Tijelo i Krv Isusa Krista. Riječ je o pretvorbi, transsupstancijaciji, promjeni koja je ontološka odnosno metafizička, a ne fizička. Posrijedi je promjena što izmiče čovjekovim osjetilima i iskustvenim osvjedočenjima. Stoga nije prikladno govoriti o Kristovoj nazočnosti u prilikama kruha i vina budući da to nije dostupno našemu osjetilu vida, našim očima. ″Nazočan″, vrijedi podsjetiti, doslovno znači ʹbiti ispred očijuʹ. Nego nam je govoriti o Kristovoj prisutnosti: upravo riječ ″prisutnost″ ili ″pri-suće″ sadrži ″suće″ ili ″bivstvo″; od tuda dolazi riječ ″sućina″ ili ″suština″, koja je sinonimna s riječju ″bît″. Biti prisutan i pribivati znači ustvari isto. No, mnogi smatraju, a među njima ima svećenika i teologa, da je ″hrvatskije″ govoriti o Kristovoj ″nazočnosti″ u prilikama kruha i vina. I ″nazočnost″ i ″prisutnost″ dobre su hrvatske i slavenske riječi; obje imaju zajamčeno mjesto u jeziku nam hrvatskome – samo valja pomno odvagivati gdje ih i kako uporabiti. A onima koji iz kojekakvih razloga odbacuju riječ ″prisutnost″ kao tobože nehrvatsku – neka im bude. Svatko ima pravo na jezičnu isključivost i nedovoljnu upućenost u pravo značenje pojedinih riječi. Ali, isto tako, svatko ima pravo na te pojavnosti ukazati.

No vratimo se od nedozrele jezične sadašnjosti na pojmove zrele skolastike, u vrijeme 13. stoljeća, kada su kršćanski teolozi i filozofi posezali za pojmovima i kategorijama iz Aristotelove filozofije. Bit će poželjno pripomenuti da su Platonovi i Aristotelovi pojmovi ″ousia″ i ″hypostasis″ prevedeni na latinski kao ″substantia″, a hrvatski pokušaji prijevoda toga pojma jesu: ″samostojnica″, ″bivstvo″, ″suće”, ″sućina″, ″bitstvo″, ″jestvo″, ″ono bivstvujuće″ ″ono jestvujuće” i sl. Vrhunac srednjovjekovne euharistijske teologije nalazimo u 13. stoljeću u djelima dominikanca Tome Akvinskoga i franjevca Bonaventure. I jedan i drugi rabili su reafirmirane kategorije grčke filozofije, ali Tomin pristup bijaše više intelektualan, a Bonaventurin više voluntativan odnosno afektivan. Toma Akvinski dosljedno je isticao razliku između sakramentalne prisutnosti i fizičke prisutnosti, također i ulogu euharistije u dovođenju vjernika u zajedništvo s Kristom u kontemplaciji otajstva Riječi, Logosa (s velikim početnim ″L″), čije su utjelovljenje i život te smrt i uskrsnuće izveli čovječanstvo na put spasenja. Bonaventura je pak isticao da sakrament prilikom kojega se događa pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv osigurava stalnu Kristovu prisutnost u njegovoj Crkvi, te je ukazivao da svakodnevni silazak na oltar podsjeća na silazak vječne Riječi, preegzistentnoga Logosa, u utjelovljenju.

Nadalje, s obzirom na shvaćanje euharistije mnoge su razlike između katolikâ i protestanata. Spomenut ću samo neke, izostavljajući komplicirane pojedinosti. Naime, reformirani kršćani vidjeli su u euharistiji samo žrtvu zahvalnicu i žrtvu kojom vjernici prinose sami sebe, a katolički apologeti tvrdili su da euharistija nije samo žrtva zahvalnica nego da je prinosi svećenik snagom Kristovom kao žrtvu zadovoljštine koja otkupljuje i žive i mrtve. K tome je za protestante sporna supstancijalna prisutnost Kristova u sakramentu, odnosno u posvećenim euharistijskim prilikama, te su skloni naučavati da nije riječ o Kristovoj stvarnoj prisutnosti, nego samo o znaku koji upućuje na duhovnu Kristovu prisutnost među vjernicima.

Završavamo rečenicama Marka Marulića koje napisao je 1501. dom Dujmu Balistriliću u posveti ″Judite″: ″Od rojen′ja Isukarstova u pȕti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu.″ Tu je iznimno lijep i kristološki snažan Marulov jezični složaj ″od rojen′ja Isukarstova u pȕti″, u značenju ′od Isukrstova rođenja u tijelu′; jer praslavenskog i staroslavenskog podrijetla riječ ″pȕt″ znači ′ljudsko tijelo kao ukupnost fizičkih svojstava i osjećajnosti′, a dotičnoj je riječi pripadno i značenje ′boja ljudske kože, ten′. U tome se smislu, kao izvedenica od riječi ″pȕt″, može u starih hrvatskih teoloških pisaca naći izraz ″upućenje″, a tek poslije uobičajilo se govoriti ″utjelovljenje″.

Svemožni i vječni Bog utjelovio se i rodio, podnio muku i umro u ljudskome tijelu te je tako čovjeku, kao smrtnom biću, darovao mogućnost života vječnoga.