Ljubljanski nadbiskup predsjedao sv. misom kod Franjevaca na Kaptolu

Propovijed nadbiskupa Stanislava Zorea, održana danas u Zagrebu, povodom susreta Generalnoga definitorija, u crkvi sv. Franje Asiškog, na Kaptolu.

                                                            * * * * *

Cijenjeni generalni ministre fra Michael-e Peery, cijenjeni članovi uprave Reda, draga braćo provincijali Južnoslavenske konferencije provincijalnih ministara Reda manje braće, draga braćo franjevci, cijenjene sestre redovnice, poštovani članovi Franjevačkoga svjetovnog reda, draga braćo i sestre.

Zahvaljujem na pozivu da zajedno s vama u Gospodinu mogu živjeti ovaj trenutak bratstva u kojemu ostvarujemo odredbu Generalnih konstitucija da braća kojima su u redu povjerene posebne odgovornosti rado posjećuju braću, utvrđuju ih u bratskom životu u zajednici te ih potiču na bratski život u zajednici. To je prvo svjedočenje evanđeoske radosti jer Pravilo i život manje braće jest - ispunjavanje svetog evanđelja našega Gospodina Isusa Krista.

Na to nas izričito potiče i naš zadnji generalni kapitul 2015. godine ističući braći da smo "pozvani u svojim bratstvima i sa svojom malenosti biti alternativni, stvarni i proročki uzor muškarcima i ženama našeg vremena. Jer naše nam bratstvo nudi sigurnost u tvrdoj stvarnosti života. A to onda razotkriva prihvatljiv način kako se može nadvladati najozbiljnije probleme naših suvremenika kao što su osamljenost, nesigurnost zbog izoliranosti, zbog uvjeta u kojima pojedinci žive. Malenost nas poziva na umjeren život i prepoznavanje stvarnih razloga čovjekove sreće koji su toliko drugačiji od onih koje nudi potrošačko društvo" (Završni dokument 2015, 17).

Na isto nas potiče i današnje čitanje iz Druge poslanice apostola Pavla Korinćanima. Život Isusovih učenika temelji na logici sasvim drugačijoj od logike ovoga svijeta.

Prije svega ističe našu malenost koju izriče prekrasnom tvrdnjom da blago nosimo u glinenim posudama. Takvu je malenost prvo imao naš Gospodin Isus Krist: "On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima (Fil 2, 6-7). Također je i naš sv. Otac Franjo imao takvu malenost, kad je Giovannija Velito u Grecciu molio da pripravi sve potrebno za slavljenje božićnog otajstva. Želio je svojim tjelesnim očima vidjeti sve ono siromaštvo koje je radi nas izabrao naš Gospodin i Spasitelj i njegova sveta Majka. Zbog te malenosti, radi toga spuštanja do dna, do smrti i groba "Bog ga je uzdigao iznad svega i darovao mu ime, ime koje je nad svakim imenom, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno nebesnika, zemenika i podzemnika" (2, 9-10).

Učenici koji idu za Gospodinom putem malenosti također tako doživljavaju njegovu sudbinu. U svemu ih se ograničava, u nedoumici su, proganja ih se, bacaju ih na pod, na svome tijelu pronose Isusovo umiranje i uvijek ih, radi Isusa predaju u smrt.

Suprotstavljanje sredine koja je neprijateljska prema Isusovim učenicima, ipak učenike ne pogađa zloćom. Pavao dodaje da učenici nisu stisnuti, da ne gube nadu, da nisu ostavljeni, nisu pobijeni jer se na njihovim smrtnim tijelima razotkriva Isusov život.

Takvo doživljavanje života i okolnosti u kojima također i mi živimo, a također i naša subraća, nije samo po sebi razumljivo. Ljudskom logikom i osjećajima moramo se oduprijeti takvim okolnostima. Nasilniku treba reći da je nasilnik i da nema pravo na nasilje. Iskorištavaču moramo reći da je iskorištavač i da nema nikakvo pravo na iskorištavanje drugih, zatiraču moramo reći da nema nikakvo pravo druge zatirati.

Ipak, za to postoje dvije mogućnosti. Postoji "govor" toga svijeta koji na nasilje odgovara nasiljem, na iskorištavanje revolucijom, na zatiranje pobunom. Logika Božjega kraljevstva je drugačija. Kršćanin i manji brat koji živi logikom toga kraljevstva nasilniku kaže da je nasilnik, ali da ga ipak voli; iskorištavaču da je iskorištavač i da ga ipak voli; zatiraču kaže da je zatirač i da ga ipak voli.

Koliko je to neizmjerno zahtjevno. Koliko nadilazi naše moći. Upravo u tome osjećamo i svu lomljivost naših glinenih posuda. Rado bi bili Kristovi, rado bi išli njegovim stopama, ali ne pod cijenu trpljenja, pod cijenu krvi, ne pod cijenu života. Zato moramo moći crpsti iz Boga, jer samo Bog može ljubiti i tada dok umire razapet na križu. Nadnaravna snaga je od Boga, ne od nas.

Potrebno nam je, dakle, dvoje: vjera i povjerenje. Vjera u Boga i međusobno povjerenje. Naš bi život morao biti neprestani poziv k vjeri i ljubavi. To su jedine značajke iz kojih se rađa ona radost koje redovnički život čini privlačnim (usp. 17).

Svjedočenje Crkve mora nas nadahnjivati. Kršćani su bili toliko ustrajni u bratskom zajedništvu da je ono postalo prepoznatljivo i privlačno znamenje jedinstva i ljubavi. "Vaša redovnička obitelj", rekao je Sveti Otac papa Franjo kapitularcima, "je pozvana da to bratstvo konkretno pokaže s obnavljanjem međusobnog povjerena - i to naglašavam: na obnovi međusobnog povjerenja - u međusobnim odnosima, da bi svijet vidio i vjerovao kada shvati da Kristova ljubav zacjeljuje rane i da nas povezuje u jedno. (Papa Franjo kapitularcima.)

Draga braćo i sestre, radikalnost Isusovih riječi u evanđelju nas poziva na dosljedno nasljedovanje puta prema dobru, na neokrnjenu vjernost prvotnoj ljubavi i velikom idealu. Neka nam Isusove riječi pomognu da hrabro ulazimo u naš samostan. Taj je samostan svijet i da u tom svijetu krenemo prema odbačenima kao što je Isus išao među odbačene, kao što se u svoje vrijeme na to odlučio i sv. Franjo Asiški. Naš utemeljitelj je u svoje vrijeme postio i molio u tišini i samoći da bi prepoznao put koji mu je Gospodin pokazivao. Neka nas to također nauči odricanju, molitvi i šutnji da budemo spremni čuti riječi koje nam Bog upućuje. Čuti također i pozive koji će do nas dopirati iz nevolja u kojima se nalaze naša braća i sestre. Amen.