STEPINAC UKRATKO - 9

U devetom prilogu iz niza: STEPINAC UKRATKO, koji od veljače emitiramo svake prve i treće srijede u mjesecu, poslušajte o okolnostima, prilikama i neprilikama vremena, u kojem je djelovao zagrebački nadbiskup, kardinal Alojzije Stepinac i o njegovoj vjernosti Svetom Ocu i Crkvi. O tome nam govori, postulator kauze za proglašenje svetim, mons. Juraj Batelja… S postulatorom kauze, mons. Bateljom – za Radio Vatikan – razgovarala je kolegica s Hrvatskoga katoličkog radija, Tanja Popec.

 

STEPINAC UKRATKO - 9. dio

 

Zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac pastir je vjernosti crkvi i Petrovu nasljedniku, stoga nas zanima i njegova ekleziologija o kojoj će nam nešto više reći Monsignor Juraj Batelja.

Želio bih na početku reći, da je nadbiskup Stepinac od preuzimanja svoje službe, pokušao uspostaviti kontakte sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom i pohodio je patrijarha Varnavu, u Beogradu. Štoviše, zagrebački mitropolit Dositej, više se puta hvalio kako je s oduševljenjem dočekivan u katoličkim župama i od katoličkih svećenikâ. Dakle, nije bilo problema i pravoslavni svećenici dočekivali su nadbiskupa Stepinca, na njegovom kanonskom pohodu po župama Zagrebačke nadbiskupije. Tako je bilo u Glini, 25. rujna 1936. I sam mitropolit Dositej se hvalio da je blagodareći predusretljivosti glavnih faktorâ s katoličke strane, doživio na mnogim mjestima. To su izjave za javnost. No, teško ih je spojiti s praksom – osobito s poticajima koje su episkopi Srpske Pravoslavne Crkve - upućivali svojim vjernicima – ne toliko radi nasljedovanja Krista Gospodina – nego svetoga Save kao državotvorca i ustanovitelja Srpske Pravoslavne Crkve. Želio bih reći, da poteškoće – povijesno gledano – jesu [bile u tome, op. ur. ] što se je iz pogleda Srpske Pravoslavne Crkve odnosno srpske despotije, gledalo na Vatikan kao neprijatelja, opće[nito, op. ur. ] poimanja srpske države, do dana današnjega. Osim toga, područje današnje Dalmacije, gdje se Srbi nalaze i gdje su koji put se znaju kroz povijest, dok su se događale neke napetosti, i poteškoće, valja reći da su Hrvati velikodušno prihvatili srpske izbjeglice pred Turcima. Ali se dogodilo nešto drugo. Kad su oni od gostiju, počeli se ponašati više nego domaćini, zapravo nasilnički prema Hrvatima starosjediocima. Valja spomenuti da je tako se dogodilo da je crkva svetog Jurja, u Islamu Grčkom, 1695. preoteta i preimenovana u crkvu svetoga Đorđa. Tako se dogodilo i s crkvom svetog Ilije, starohrvatskom, u Kašiću, gdje je 1690., na njenom temelju, podignuta pravoslavna crkva svetoga Ilije. U selu Miranju su pravoslavni Srbi 1645. preuzeli staru katoličku crkvu svetog Mihovila i pretvorili je u crkvu svetoga Mihajla. U Biljanima, isto tako su crkvu svetoga Jurja, u 17. stoljeću, prisvojili pravoslavci i preimenovali u crkvu svetoga Đorđa, i td. Možemo o tome govoriti na desetke primjera, gdje se to događalo, dakle, oni su došli kao prognanici pred Turcima i na jedanput se dogodilo kao u crkvi Svetoga Spasa, na Cetini, gdje su oni [ondje, op. ur. ] gdje su im katolici dopustili da se pokapaju, na katoličkom groblju, za stotinjak godina, oni preuzeli groblje i zabranili se katolicima pokapati u tome groblju. Takve situacije [postoje, op. ur. ] i do dana današnjega, prema tome, nisu Hrvati nasilnici nego Hrvati su obespravljeni na svome povijesnome području. Želio bih reći da je Srpska Pravoslavna Crkva, od svoga utemeljenja zapravo kao Srpska Pravoslavna Crkva, na cijelom području kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, provodila – ne velikosrpsku izdaju, samo kao takovu – nego pomoću svetosavlja, širila je srboslavlje. Spomenimo k tome da je tu uskrsna poslanica patrijarha Varnave, 1931. I silno prožeta protu katoličkim stavovima. Takva je i poslanica za pokajnu godinu 1933-34.. Tako je bila okružnica za svetosavsku godinu 1935., kad se Svetoga Savu veliča više nego Krista Gospodina. Tome je pridonijelo i rušenje konkordata 25. srpnja 1935. Spomenimo se samo što je bio cilj rušenja konkordata: jer su svećenici Srpske Pravoslavne Crkve i vladike, ovakve klevete i plakate nosili Beogradom:

 

…kletvom grmi Hiladarka vila,

s Hilandara, Savina oltara;

Vila kune, svetinje potresa;

iz sna budi svece čudotvorce;

 

[…]

Rim i papa; jezuitska šapa,

sindžir kuju i podmuklo snuju,

našu Srpsku crkvu da okuju,

u sinđir i u lance ljute.

[…]

To Rim traži i papinska stolica,

još ja čujem da u Srpskom rodu,

živih klica sramnih izdajnika,

što će rodu pljunuti u lice,

za zlatnike papine stolice...

 

… a radilo se samo [o tome, op. ur. ] da se katolicima daju najtemeljnija prava slobode i komuniciranja sa Svetom Stolicom. Dakle, Srpska Pravoslavna Crkva nametnula je, da bude tutor Katoličke Crkve; i da katolici ne mogu ništa učiniti, bez odobrenja Srpske Pravoslavne Crkve…

Čini mi se, da i danas Srpska Pravoslavna Crkva teži za takvim stavom. Nadam se da će Sveta Stolica znati prepoznati tu želju i takav pokušaj vraćanja stvari unatrag. Želio bih spomenuti da je patrijarh Varnava, na Novu godinu 1937., doista progovorio neistinite stvari i nebulozne, kada je vikao «Slava Turcima!» da ne bi slučajno Papina noga ili [noga, op. ur. ] Papinih izaslanika, prešla na Balkan, a mi svi znamo da je od 641. godine, na ovome području živio Hrvat i živio katolik. Dok Srbi provode takovu pravoslavnu teologiju, ekleziologiju, Zagrebački nadbiskup ima [jednu, op. ur. ] posve drugačiju! On je svjestan: tko udara na papu udara na Krista; tko udara na Krista, udara na Boga! Zato je on govorio prigodom odlaska nuncija Pelegrinnettija, u prosincu 1935.: "Recite Svetome Ocu: 'Nikada nas neće uplašiti bura koja se danas sa svih strana diže na Petrovu Lađicu. A kad Gospodin toga ne bi učinio, da rekne: 'Šuti' i 'umukni', budite uvjereni da će se uz milost Božju, među hrvatskim katolicima naći – ne jedan – nego tisuće [takvih, op. ur. ] koji će znati, ako bi doista ustrebalo, umirati za Krista i Katoličku Crkvu". On je svjestan da je kormilar na Petrovoj Lađi, Krist Gospodin, a ne sveti Sava.

Možemo li onda zaključiti da je blaženi Alojzije Stepinac, zapravo mučenik zbog vjernosti Crkvi?

- Svakako da je mučenik zbog vjerne Crkve! [zbog vjernosti Crkvi, op. ur.]. To je i bilo u dnu one želje Titove, da osnuje nacionalnu Crkvu, odvojenu od Rima. Štoviše, Tito se više puta hvalio kako je s Pravoslavnom Crkvom sklopio određeno primirje, dogovore… Jasno! Episkope i njihove svećenike nagradio je mirovinama, plaćom, socijalnim osiguranjem, kao i onim katoličkim svećenicima koje su prisilili da uđu u Svećeničko udruženje, a Stepinac je branio slobodu biskupâ, svećeničkoga djelovanja i navještaja Evanđelja i krvlju je platio baš tu i takovu vjernost.

- Uostalom i u oporuci je poželio hrvatskom narodu neka – kao njegovu oporučnu molbu – sačuva tu vjernost Petrovu nasljedniku i Crkvi.

- «Do groba vjernost Katoličkoj Crkvi!»