Osvrt na ovogodišnji ″Hod za život″ – Marito Mihovil Letica

″Teorija nam nudi obilje dobrih i uspjelih određenja fenomena hodočašća. Sve one opisuju hodočašće kao pobožno putovanje, hod i pohod pojedinaca i vjerničkih skupina svetome mjestu. Poticaj pak tim odlascima poglavito je religiozan, a u drugom planu svjetovan. [...] Hodočašće je velika molitva naroda na putu prema vječnoj nadi.″

Citirani su fragmenti članka ″Religijske i društvene odrednice hodočašća″ koji je napisao sociolog religije Jakov Jukić. K tome su, kada je riječ o složenom i višestruko uvjetovanom fenomenu hodočašća, nezaobilazni radovi bračnoga para Turner, Edith i Victora, britanskih kulturnih antropologa i etnologa. Oni hodočašće interpretiraju kao svojevrsno zajedništvo, ″communitas″. Hodočašće je u tome smislu ″sjajno liminalno iskustvo religioznoga života″, budući da se hodočasnik nalazi u rubnom prostoru gdje su prijeđeni okviri društvenih struktura kojima je obično vezan. Nije pritom riječ ni o kakvom utapanju pojedinca u masi; ″communitas″ ne stapa identitete, ne dokida osobnost hodočasnika – nego teži univerzalizmu i otvorenosti. Etnologinja Marijana Belaj razumijeva ″communitas″ kao ″stanje spontanog i jednakosnog zajedništva″.

Hodočasnička tradicija u Hrvatâ stara je i bogata: hodočastili su i hodočaste Hrvati u brojna svetišta: Jeruzalem, Rim, Lourdes, Fatimu, Mariju Bistricu, Međugorje... Dante u svojoj ″Božanstvenoj komediji″, u dijelu naslovljenu ″Raj″ spominje hodočasnika (″romara″), uzornoga pobožnika koji je ″možda iz Hrvatske″ ili, kako veli pjesnik, ″forse di Croazia″ došao vidjeti Veronikin rubac s Isusovim likom te mu se smjerno pokloniti. Izričaj ″možda iz Hrvatske″ na stanovit način sugerira nesigurnost ishodišta i sigurnost odredišta. Doista, u hodočašću, koje svojevrsna je ″posadašnjena vječnost″, nije toliko važno tko smo i odakle dolazimo, nego zašto smo tu i kamo idemo.

Te su mi se misli odnosno asocijacije plele mentalnim ambijentom za vrijeme nedavnoga zagrebačkog ″Hoda za život″, koji se održao u subotu 20. svibnja. Može se doimati neobičnim i preuzetnim dovoditi ″Hod za život: za život, obitelj i Hrvatsku″ u vezu s hodočašćem, ali nije moguće utemeljenim argumentima zanijekati da stanovite veze na posve osobit način postoje. Naime, razložimo li hrvatsku riječ ″hodočašće″, možemo je interpretirati kao ″čašćenje hodom″, kao hodanje kojim se nekomu ili nečemu iskazuje čast i počast. U ovome su događaju tisuće i tisuće ljudi dostojanstvenim hodom častile i slavile život.

Radi života, ne samo eshatološkog nego i biološkog, utjelovio se i među ljudima uprisutnio Bogočovjek Isus Krist. ″Ja dođoh da život imaju / u izobilju da ga imaju″, čitamo u ″Evanđelju po Ivanu″ (Iv 10,10). Ljudski život, koji je vlastit biću stvorenu na sliku Božju, združuje u sebi na osobit način sveto i svjetovno. Stoga zaista možemo ″Hod za život″ smatrati svojevrsnim hodočašćem; autentičnim kršćanskim hodočašćem koje odlikuje ne samo horizontalni nego i vertikalni humanizam, omogućen milosnim utjelovljenjem Bogočovjeka Isusa Krista.

Što je zapravo ″Hod za život″? Bit će najbolje citirati rečenice kojima se dotična inicijativa predstavlja na svojoj internetskoj stranici: ″ʹHod za životʹ miroljubivi je hod građana u znak potpore svakom djetetu – rođenom i nerođenom, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji. Cilj ʹHoda za životʹ je skretanje pozornosti na poštivanje svakoga ljudskog života – od začeća do prirodne smrti. Pravo na život temeljno je ljudsko pravo i preduvjet svakoga drugog ljudskog i građanskog prava.″

Što o početku života kaže moderna znanost? ″Život svakog od nas započeo je začećem – spajanjem jajašca majke i spermija oca. Začećem nastaje jedinstveno ljudsko biće!″, čitamo nadalje na stranici inicijative ″Hod za život″. ″Dijete je zasebna jedinka, dječak ili djevojčica, koji raste u tijelu svoje majke. Kod začeća su određeni: spol djeteta, boja očiju, kose, kože, visina, građa tijela, smisao za glazbu, umjetnost, sport… Hodom za život branim pravo na život svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti i pružam podršku svakoj trudnici.″

Premda ″hodače za život″ većina medija nastoji prikazati pripadnicima nekakve konzervativne revolucije ili kontrarevolucije, riječ je mahom o običnim ljudima kojima nikakve revolucije ni kontrarevolucije nisu ni na kraj pameti. U hodu od Trga dr. Franje Tuđmana do Trga bana Jelačića mogli smo vidjeti razdragano, raspjevano i dobrohotno zajedništvo muškaraca i žena; mladih, sredovječnih i starijih ljudi; učenika, studenata, radnika i umirovljenika; pojedinaca, skupina i, što posebno ohrabruje, čitavih obitelji s malom djecom. Svima je njima bio cilj, i još uvijek jest, ukazati na istinu da život počinje začećem i da time svatko ima pravo na dostojanstven život od začeća do prirodne smrti.

Njima su se na putu ispriječili, metaforički i doslovno, samozvani ″naprednjaci″ i ″slobodari″, koji su sjeli na pločnik i kolnik zagrebačke Ilice, želeći zaustaviti ″Hod za život″ i tako spriječiti da stigne na Trg bana Jelačića, mjesto održavanja središnjeg programa. Pripadnici i pobornici lijevo-liberalnoga svjetonazora – premda se deklarativno zauzimaju za slobodu mišljenja – ne dopuštaju da netko može imati drukčije mišljenje o određenim svjetonazorskim pitanjima. Moglo se od njih čuti da to nije nikakav hod za život, nego politička i ideološka platforma kojoj je jedini cilj zabrana pobačaja, zabrana ″da žene slobodno raspolažu svojim tijelom″, te su govorili da se na taj način nameće patrijarhat u kojemu žene postaju robovi, ″inkubatori za rađanje djece″, zatim da se tako potiče društvena nejednakost, ″iskorištavanje čovjeka po čovjeku″, jača kapitalizam itd. Mnoge su floskule smiješane u nekoherentni, u sebi protuslovni i nespojivi koktel neoliberalnih i starih marksističkih pojmova i ideja.

Ove se godine ″Hod za život″ održao i u Splitu, a dogodine će se tim gradovima pridružiti i Osijek. Unatoč tendencioznomu medijskom umanjivanju broja sudionika, u Zagrebu je 20 svibnja hodalo najmanje petnaest tisuća ljudi, možda i dvadeset tisuća, a u Splitu pet do sedam tisuća. Kršćani su pozvani da budu hodočasnici u hodu za život svaki dan u godini, a ovakve godišnje manifestacije poželjni su i potrebni primjeri kršćanskoga zajedništva i kršćanske solidarnosti s onima čiji su životi nezaštićeni te trebaju našu zaštitu i potporu.