Uz liturgijska čitanja Druge vazmene nedjelje razmišlja pater Alan Modrić

Na Nedjelju Uskrsnuća Gospodinova slušali smo kako, da bi se shvatilo značenje i smisao Uskrsa, potrebno je vjerom prodirati u vazmeno otajstvo, potrebno je duhom kušati i proživljavati događaj Uskrsa kojega niti jedan ljudski um ne može dohvatiti, nego je pristupačan samo po vjeri, onoj istoj vjeri po kojoj apostol Ivan, vidjevši Kristov prazni grob, povjerova da je Gospodin Isus Krist, koji je samo par dana prije toga pretrpio Muku i preminuo na Križu, uistinu uskrsnuo od mrtvih i ostavio iza sebe svoj grob kao što se ostavlja vlastita soba ili kuća. Do takve nutarnje spoznaje duha nije Ivan došao nikakvim umovanjem i vlastitim razmišljanjem nego jednostavno vjerom koja mu je darovana od Boga, a koju je on cijeloga svoga života, kao ljubljeni učenik koji je držao glavu naslonjenu na prsa svoga Učitelja, primao i prigrlio cijelim svojim bićem bez ikakvih računica i zadrški. Kako vjera u uskrsnuće od mrtvih djeluje na svakodnevni život kršćana dobro nam predočuju misna čitanja koja slušamo na 2. vazmenu nedjelju.

Tako nam Djela Apostolska, koja inače opisuju život prvih kršćanskih zajednica osnovanih od strane Apostola, daje lijepo i snažno svjedočanstvo života prvih kršćana, koji prigrlivši vjeru «bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko». Osim jakoga zajedništva i solidarnosti, prve kršćane je resila i postojanost u nauku apostolskom, odnosno spoznaja i navještaj Gospodina Isusa Krista, zatim lomljenje kruha, odnosno euharistijsko slavlje po kućama, i na kraju duboki molitveni život. A sve to je proizlazilo iz činjenice vjere u Uskrsnuće Gospodinovo.

Vjera u Uskrsnuće ne znači da automatski sve stvari u životu postaju lake i podnošljive, da nestaju problemi, poteškoće i križevi. O tome nam zorno svjedoči i himan iz Prve poslanice svetog Petra apostola: «Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o objavljenju Isusa Krista». Vjera, dakle, ne donosi prestanak kušnji, ali daje snagu da se kušnje nadvladaju i podnesu, kako bi se na kraju došlo do slave u društvu Gospodina Isusa Krista, jer već sada, iako naša osjetila to ne primjećuju, mi imamo predokus onoga što nas čeka u Kraljevstvu Nebeskome: spasenje duša i neograničena i vječna radost.

Na Nedjelju Uskrsnuća Gospodinova slušali smo evanđeoski odlomak koji nije prepričavao sam događaj Uskrsnuća od mrtvih, nego prodor vjere u Uskrsnuće, a taj prodor biva prikazan i u evanđeoskom odlomku koji slušamo na 2. vazmenu nedjelju kada se Gospodin Isus ukazuje dva puta učenicima. U prvom ukazanju nailazi na sveopće prihvaćanje i radost, daje učenicima u poslanje navještanje evanđelja i otpuštanje grijeha.

Međutim, već u početku učenici nailaze na poteškoće u navještanju Radosne vijesti da je Krist uskrsnuo od mrtvih, i tu zapreku predstavlja nitko drugi nego jedan od njih, jedan od apostola koji su od početaka nasljedovali Gospodina Isusa i svjedočili njegovim riječima, čudesima i djelovanju. Toma zvani Blizanac ne vjeruje kada mu braća govore kako vidješe Gospodina, i ta reakcija pokazuje i predskazuje ono što će se događati Kristovim učenicima u cijeloj povijesti, naime, da oni kojima se više nego jasno ukazuje na činjenicu Božjega postojanja, mudrosti, snage i ljubavi, oni koji su, barem formalno, na papiru, kršćani, unatoč svemu nisu u stanju niti prihvatiti niti priznati Kristov nauk, a još manje živjeti ga i primjenjivati u vlastitome životu. Time, iako su čak i kršteni i primili sve druge sakramente u formalnom smislu, dokazuju da ih nikada nisu primili s iskrenom i neglumljenom vjerom i djetinjim pouzdanjem. Kao Tomi, tako i svima njemu sličnima, Uskrsli Gospodin jasno poručuje: «Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran». Jedini prikladan odgovor na činjenicu Uskrsa jest da, poput Tome, svladani snagom pobjede Gospodina Isusa Krista nad smrću uskliknemo ne samo ustima, nego i cijelim bićem: «Gospodin moj i Bog moj!» Na taj način, draga braćo i sestre, bit ćemo već u ovome životu blaženi, jer smo, s pomoću Božje milosti, uzvjerovali u događaj Uskrsa ne umom, ne osjetilima, ne na temelju vanjskih, materijalnih znakova, nego na temelju čiste i postojane vjere da je Gospodin Isus Krist, Sin Božji, i da vjerujući imamo život u imenu njegovu.