2017-02-26 11:24:00

O Sv. Donatu - Marito Mihovil Letica


O sv. Donatu, zadarskome biskupu i diplomatu, povodom njegova spomendana, prilog pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Sa dragom kod četiri kantuna / kroz tihu varoš proći bi zna / na rivu ili uz Donat stari / dok tiho, tiho sniva Zadar grad. Tako glasi prva strofa pjesme ″Kalelarga″ koju je pjevao pokojni, a neumrli Tomislav Ivčić. Kao jedno od prepoznatljivih mjesta i simbola Zadra, opjevana je u rečenim stihovima stara crkva sv. Donata. Treba međutim reći da se u Zadru sv. Donat ne slavi onako kako se, primjerice, slave sv. Duje i sv. Vlaho u Splitu i Dubrovniku. Premda za grad Zadar još i danas običavaju kazati da je grad sv. Donata, spomendan dotičnoga svetca, 25. dana u mjesecu veljači, ne obilježava se u tome gradu već više od dva stoljeća. A u prošlosti su Zadrani, prema zapisima nekih povjesničara, nazivali sv. Donata ″ocem domovine″. Ime Donat, recimo i to, dospijeva od latinskoga ″Donatus″, što doslovno znači ʹdarovanʹ, a uvriježeno se to ime shvaća u značenju ʹod Boga darovanʹ. U ovome ćemo se radijskom prilogu spomenuti sv. Donata povodom njegova spomendana.

Nije moguće pouzdano utvrditi mjesto i vrijeme Donatova rođenja. Bijaše to u nekom mjestu u Dalmaciji u 2. polovici VIII. stoljeća. Pučka predaja u Zadru govori da potječe iz ugledne zadarske obitelji, ali nema dokumenata koji svjedoče u prilog tomu vjerovanju.

No pouzdanim možemo smatrati ono što je o Donatu zabilježio Einhard (poznat i kao Eginhard), franački dvorski povjesničar i biograf Karla Velikoga. Einhard u svome djelu ″Annales Regni Francorum″ iz 805. spominje Donata kao izaslanika dalmatinskih gradova caru Karlu Velikom u Diedenhofenu; danas je to grad Thionville u Francuskoj. Cara Karla Velikoga pohodio je biskup Donat zajedno s mletačkim velikašima Obelarijem i Beatom te zadarskim priorom Pavlom.

Također ne podliježe sumnji da su zadarski biskup Donat i mletački dužd Beato bili na dvoru bizantskoga cara Nikefora I. u Konstantinopolu u svojstvu izaslanikâ franačkoga cara Karla Velikoga. Pregovarali su o razgraničenju između bizantskih temata, tj. posebnih jedinica lokalne samouprave, i područja u Dalmaciji koja bijahu pod vlašću hrvatskih kneževa. Mnogi povjesničari skloni su tumačiti da je zahvaljujući tim diplomatskim pohodima zaključen 812. godine Aachenski mir između Franačkog i Bizantskog Carstva. Time su Franci dobili Istru i Dalmaciju bez većih dalmatinskih gradova, a Bizantu su pripali dalmatinski gradovi Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Rab, Krk i Osor te grad Venecija. Premda je odanost tih gradova Bizantu trajala, uz neke prekide, do 12 stoljeća, zadržali su, zaslugom biskupa Donata, veliku autonomiju te u isti mah bijahu čuvari plovnih putova i zaštitnici slobodne trgovine.

Posebno valja istaknuti to da je biskup Donat dobio od bizantskoga cara Nikefora I. na dar moći sirmijske mučenice sv. Anastazije ili Stošije, koje prenio je u Zadar te pohranio u tadašnjoj katedrali sv. Petra. Ta je katedrala poslije posvećena sv. Stošiji. Donat je u Bizantu dobio i relikvije sv. Krizogona ili Krševana te solunskih svetica Irene, Agape i Chione, sestara mučenica koje su stradale u Dioklecijanovim progonima kršćana. Biskupa Donata imamo smatrati najzaslužnijim što se sv. Stošija štuje u Zadru: ostade sačuvan mramorni kovčeg s Donatovim zavjetnim natpisom za moći te zadarske svetice.

Rečenim je relikvijama kršćanskih mučenika Donat duhovno obogatio crkve Zadra, grada u kojemu je biskupovao umno i marno. O zaslužnom i slavnom zadarskom biskupu pisao je isusovac Daniele Farlati u petom svesku svojega monumentalnog djela ″Illyricum sacrum″, koje objavljeno je u Veneciji 1775., dvije godine nakon piščeve smrti.

Biskupu se Donatu uza sve pripisuju i zasluge za izgradnju glasovite zadarske crkve rotonde Svetoga Trojstva, koja podignuta je početkom 9. stoljeća. Ta će crkva u 15. stoljeću biti preimenovana, nazvana Donatovim imenom. Posrijedi je predromaničko, starohrvatsko crkveno zdanje, koje je, kao što je već rečeno, jedan od simbola Zadra i njegov zaštitni znak. Prema mišljenju mnogih znalaca i mjerodavnika riječ je o najznačajnijemu spomeniku predromaničke arhitekture u Hrvatskoj. S obzirom na tlocrt i vanjsko oblikovanje mogu se na crkvi sv. Donata razaznati utjecaji karolinških i bizantskih sakralnih građevina, kao što su dvorska kapela Karla Velikoga u Aachenu i crkva San Vitale u Ravenni.

No svakako treba napomenuti da su ti utjecaji neizravni; naime, crkva sv. Donata sa svojim neobičnim valjkastim oblikom i dvostrukim unutarnjim prostorom, kao i grubom monumentalnošću – iskazuje se originalnom i jedincatom. Njezino je pročelje građeno rustikalnim kamenom, lomljencem, povezanim obiljem žbuke, što je tipično obilježje starohrvatske, predromaničke gradnje; a velik dio kamene plastike odnosno arhitektonskih ukrasa potječe od porušenoga rimskog foruma. Danas je crkva sv. Donata nezaobilazno mjesto turističkih pohoda te prostor za koncerte crkvene, duhovne i druge ozbiljne glazbe.

Ovozemaljski život sv. Donata završio je početkom 9. stoljeća te je pokopan upravo u dotičnoj crkvi. Posmrtni su mu ostatci 1622., za službe zadarskoga nadbiskupa Luke Stelle, pohranjeni ispod njezina glavnog oltara. Godine 1809., tijekom francuske uprave nad Zadrom, premješteni su zemni ostatci sv. Donata u katedralu sv. Stošije ili Anastazije gdje se nahode i danas.








All the contents on this site are copyrighted ©.