Papa se zauzeo za dostojanstven život mladih

Ove riječi svetoga Pavla imaju snažan odjek. Na kratak i koncizan način uvode nas u Božji plan za nas: da živimo kao djeca. Čitava povijest spasenja svoj odjek nalazi ovdje: Onaj koji nije bio podložan zakonu odluči, po ljubavi, izgubiti svaki privilegij i ući preko neočekivanog mjesta te nas osloboditi, nas podložnike zakona. Novost je u tome što je to odlučio učiniti u malenosti i krhkosti novorođenčeta; odlučio je približiti nam se osobno i u svom tijelu prigrliti naše; svojom slabošću prigrliti našu slabost; svojom malenošću pokriti našu. U Kristu  se Bog nije 'maskirao' u čovjeka, nego je postao čovjekom i u svemu je s nama dijelio našu uvjetovanost. Daleko od toga da ostane zatvoren u stanju ideje ili apstrakcije, htio je biti blizu svima onima koji se osjećaju izgubljenima, umrtvljenima, izranjenima, obeshrabrenima, neutješenima i uplašenima. Blizu je svima koji u svom tijelu nose težinu udaljenosti (od Boga) i usamljenosti, kako grijeh, muka, povreda, neutješnost i isključenost, ne bi imali posljednju riječ u životu njegove djece.

Jaslice su poziv da  ovu božansku logiku usvojimo. Logika koja se ne vrti oko privilegija, odobrenja; oko favoriziranja. Riječ je o logici susreta, blizine i bliskosti. Jaslice nas pozivaju da napustimo 'logiku izuzetnosti' prema sebi, a isključivanja drugih. Bog sâm dolazi raskinuti lance privilegija koji stalno stvaraju nove isključenosti, kako bi uveo milovanje sućuti koja rađa uključivanje, koja čini da svaka osoba zasja u svom dostojanstvu za koje je stvorena. Dijete u povojima pokazuje nam moć Boga koji nuka kao dar, kao ponudu, kao kvasac i prigodu za stvaranje kulture susreta.

 

 

 

 

 

 

 

 

Ne možemo sebi dozvoliti da budemo naivni. Znamo da smo s različitih strana u kušnji živjeti ovu logiku 'privilegija' koja nas odvaja-odvajajući, koja nas isključuje-isključujući, koja nas zatvara-zatvarajući nam snove i život tolike naše braće.

 

Danas, pred Djetetom iz Betlehema, hoćemo priznati da smo potrebni da nas Gospodin prosvijetli, jer nemalo smo se puta pokazali kratkovidnima ili smo postali zatočenici statičkog sustava u koji želimo silom druge uvesti u vlastite obrasce (sheme). Potrebni smo ovoga svjetla, da  iz vlastitih grešaka i pokušaja naučimo na kraju postati boljima i nadići same sebe; ovoga svjetla koje se rađa iz ponizne i hrabre svijesti onoga koji  svaki put nalazi snagu da se uvijek nanovo podigne i započne. Dok još jedna godina ide svome kraju, zastanimo pred jaslicama, kako bismo zahvalili na svim znakovima  Božje velikodušnosti u svom životu i povijesti; koja se pokazala na tisuću načina; u svjedočenju tolikih lica koja su bezimena znala riskirati. Zahvalnost koja neće da bude neplodna nostalgija ili prazno sjećanje na  idealiziranu i neostvarenu prošlost, nego živo sjećanje koje pomaže osobnom i zajedničarskom stvaralaštvu, kako bismo znali da je Bog s nama.

 

Zastanimo pred jaslicama kako bismo motrili Boga koji se učinio prisutnim čitave protekle godine te se tako prisjetimo da je svako vrijeme, svaki trenutak, nositelj milosti i blagoslova. Jaslice nas podsjećaju da ništa i nitko nije izgubljen. Gledati jaslice znači nalaziti snagu da zauzmemo svoje mjesto u povijesti, bez jadikovanja i gorčine, bez zatvaranja u sebe ili bijega, bez traženja prečica koje nas privilegiraju. Gledati jaslice podrazumijeva znati da vrijeme koje nas čeka zahtijeva pothvate pune smjelosti i nade, kao što traži i odustajanje od ispraznih uloga i beskrajnih borbi za vanjštinu.

 

Gledanje jaslica je otkrivanje kako se Bog uključuje, uključujući nas; držeći nas sudionicima svoga djela, pozivajući nas da hrabro i odlučno prigrlimo budućnost koja je pred nama.

Gledajući jaslice susrećemo i lica Josipa i Marije. Mlada lica ispunjena nadom i težnjama; lica ispunjena pitanjima. Mlada lica koja gledaju prema naprijed, s ne lakim zadatkom da pomognu Bogu-Djetetu rasti. Ne može se  o budućnosti govoriti bez motrenja ovih mladih lica i bez preuzimanja odgovornosti koja koju imamo prema našim mladima. Više nego odgovornost – prikladnija riječ je 'dug', da 'dug' koji imamo prema njima. Govoriti o godini koja završava znači osjetiti se pozvanima na promišljanje kako se i koliko zauzimamo za mjesto koje mladi imaju u našemu društvu.

Izgradili smo kulturu koja s jedne strane, od mladosti pravi idola, težeći da ju se zadrži i učini vječnom; no, paradoksalno,  naše smo mlade lišili stvarnoga mjesta, jer smo ih polako udaljili iz javnog života, obvezujući ih tako na iseljavanje ili da mole za poslove koji ne postoje ili im ne dopuštaju da planiraju svoj 'sutra'. Dali smo prednost špekulacijama nad dostojanstvenim i pravim poslovima, koji im dopuštaju da budu aktivni protagonisti svog života u društvu. Od njih očekujemo i zahtijevamo da budu kvasac budućnosti, a diskriminiramo ih i 'osuđujemo' na to da kucaju na vrata koja i dalje ostaju zatvorena.

Pozvani smo ne biti poput gostioničara iz Betlehema, koji pred mladim parom kaže: 'Ovdje nema mjesta'. Nije bilo mjesta za život, za budućnost. Od nas se traži da se svatko od nas zauzme – što može izgledati kao ništa – da pomogne našim mladima da ponovno pronađu, ovdje u svojoj zemlji, u svojoj domovini, konkretno obzorje budućnosti, koju treba izgraditi. Ne lišavajmo se snage njihovih ruku, njihovih umova, njihovih sposobnosti da predskazuju snove svojih starijih (usp. Gal 3,1). Ako hoćemo pokazati budućnost koja je njih dostojna, moći ćemo je dosegnuti jedino uz istinsko uključivanje: ono koje daje dostojanstven, slobodan, kreativan, sudionički i solidaran posao (cfr Govor u prigodi uručenja Nagrade Karla Velikog, 6. svibnja 2016).

Gledanje jaslice nuka nas da pomognemo mladima da se ne daju razočarati našom nezrelošću i potaknemo ih da budu sposobni sanjati i boriti se za svoje snove. Sposobni da odrastu i postanu očevi i majke našega naroda. Kako nam je dobro na kraju godine koja završava, motriti Boga-Dijete! Poziv je to za povratak na izvore i na korijene naše vjere. U Isusu vjera postaje nadom, postaje kvascem i blagoslovom: ona nam dopušta da podignemo glave i ponovno započnemo, s nježnošću koja nekad ne zna razočarava i koja nam uvijek može vratiti radost (Ap. pobudnica Radost Evanđelja, 3).