O knjizi akademkinje Dubravke Oraić Tolić ″Peto evanđelje: Sedam dana u Svetoj Zemlji″ - Marito Mihovil Letica

Premda se za čovjeka vjernika – koji je ″homo viator″, putnik prema eshatonu – može kazati da čitav mu je život svojevrsno hodočašće, tim pojmom ponajprije i povrh svega mislimo prijelazno stanje koje u izvanrednim prolazimo prigodama. Hodočašće je, recimo to tako, ″posadašnjenja vječnost″ kojom zadobivamo predokus eshatološkoga kraljevstva Božjeg kao bezvremenosti, ″vječne sadašnjosti″. Dok hodi i časti čovjek hodočasnik iz-biva odnosno biva ne samo izvan svojega uobičajenog prebivališta nego i izvan strukturiranoga vremena.

Pozornosti su vrijedni oknjiženi hodočasnički zapisi naslovljeni ″Peto evanđelje: Sedam dana u Svetoj Zemlji″, što ih je u Zagrebu prosinca 2016. objelodanila Naklada LJEVAK. Autorica je Dubravka Oraić Tolić: znanstvenica, sveučilišna profesorica i akademkinja; književna teoretičarka i kulturologinja, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica. Knjiga nosi naslov po glasovitome citatu Ernesta Renana iz predgovora knjizi ″Život Isusov″ (″Vie de Jésus″, Paris, 1863.). Akademkinja Dubravka Oraić Tolić o tome u Uvodu kaže: ″Sintagma ʹpeto evanđeljeʹ označuje zadivljujuću podudarnost stvarnih mjesta i biblijskih tekstova, arhitekture koja je nastajala stoljećima i svetopisamskih izvora.″

″Ovaj je putopis plod dvaju iznimnih događaja u osobnome životu: jedne velike obljetnice i jednoga velikog hodočašća″, napisala je autorica na početku Uvoda te nastavila: / ″Obljetnice su blagdanski urezi u vremenu za obnavljanje sjećanja i upisivanje ljudi i događaja u pamćenje. Mogu biti velike i male, kolektivne i osobne, tužne i radosne, tzv. okrugle, obično s brojem pet i jednom ili više ništica na kraju. Takva je velika, osobna, okrugla obljetnica zlatni pir – pedeseta obljetnica braka. Upravo takvu obljetnicu doživjeli smo Benjamin i ja. Vjenčali smo se 1965. Imali smo tada dvadeset i dvije godine i bili smo studenti. Kada sam u proljeće 2015. dobila poziv fra Milana Lončara na hodočašće u Svetu Zemlju s podrobno razrađenim programom pohoda svetim mjestima, izletom u pustinju i uputama što ponijeti, kako se odjenuti i ponašati, kako se cjenkati pri kupnji suvenira i zaštititi od džepara, odluku nije bilo teško donijeti: veliku osobnu obljetnicu obilježit ćemo hodočašćem u Svetu Zemlju i obnovom bračnih obećanja u Crkvi Svadbe u Kani Galilejskoj. / Na takvo obilježavanje obljetnice odlučili smo se zbog dvaju razloga: u znak zahvalnosti za dugo vrijeme provedeno zajedno i kao ovjeru uloge Biblije u našemu životu. Još od prvih godina braka čitanje Biblije, a zatim Novoga zavjeta usporedno na grčkome i latinskome te u hrvatskim prijevodima Benjaminu je bio najdraži način provođenja slobodnoga vremena. Sada se ukazala prilika da iznimno vrijeme obljetnice povežemo s iznimnim pomakom u prostoru prema svetim mjestima koja poznajemo iz biblijskih tekstova – da ih čitamo ne samo simbolično nego i stvarno.″

Ovdje valja ukazati na okolnost da je Benjamin biblijsko ime; praotac Jakov nadjenuo ga je svojemu najmlađem sinu te znači ʹsin desniceʹ ili ʹsin moje desne rukeʹ; hotijući da dječaku, kojemu je mati Rahela umrla nakon poroda, to ime bude dobar i sretan predznak. A kada je posrijedi pedeseta obljetnica braka, treba kazati da broj pedeset nosi osobitu simboliku: na Pedesetnicu, pedeseti dan, tj. sedam tjedana nakon blagdana Pashe ili Pesaha, koji se u Starome zavjetu naziva i ″Blagdan sedmicâ″, Izraelci su pohodili hram u Jeruzalemu. Pedesetnica isprva bijaše svetkovina žetve, a potonja je židovska predaja pretvorila Pedesetnicu u blagdan kada se Izraelci sjećaju sklapanja Saveza na Sinaju. Preuzevši je iz starozavjetne tradicije, kršćani Pedesetnicu slave pedeset dana po Uskrsu: to je spomen-dan slanja Duha Svetoga – Duhovi. Ne bi smjelo ostati prešućeno da izraz ″jubilej″, okrugla obljetnica, dohodi od hebrejskoga ″jōbēl″ u značenju ʹovnujski rogʹ: naime, u starome se Izraelu svake 50. godine rogom oglašavala ″godina opraštanja i izmirenja″. Zastarjevali bi dugovi, zemlja pod ovrhom vraćala bi se vlasnicima, a robovi bi zadobivali slobodu. Zaista, budući da smo baštinici judejsko-kršćanske te grčko-rimske kulture i tradicije – hodočasnički pohod u Svetu Zemlju imamo na posve određeni način razumijevati kao navraćanje na vlastite kulturne, vjerske, identitetske korijene, na okrjepljujuće i životodajne izvore.

Na ovitku knjige ″Peto evanđelje″, koja je ″lirsko-kulturološki nomadistički putopis″, možemo, između ostaloga, pročitati:

″Autoricu su na putovanju fascinirala tri fenomena: kršćanska imagologija utjelovljena u arhitekturi, židovski kultovi zemlje, vode, pustinje i sjećanja te začudna isprepletenost triju monoteističkih religija: kršćanstva, židovstva i islama. [...] Putopis je zamišljen kao mozaik osobnih dojmova, mini eseja iz povijesti religije i sakralne arhitekture, neobičnih pojedinosti iz putne svakodnevice, autobiografskih sjećanja i lirskih zapisa. Sastoji se od pripovjednih medaljona koje pričaju tri vodiča te zapisa koje ispisuje autorska pripovjedačica u ime skupine (kolektivno ʹmiʹ), u ime sebe i supruga (partnersko ʹmiʹ) i u svoje osobno ime (autorsko ʹjaʹ).″

Premda zajedništvo naznačeno tom zamjenicom ″mi″ ima u različitim kontekstima iliti surječjima različite opsege, uvijek je prisutno kao neka samorazumljivost; štoviše, zajedništvo biva otvorenim, u najboljem duhu međureligijskoga dijaloga i susreta, i onima koji nisu kršćani, ponajprije židovima i muslimanima.

Recimo i to da u ovoj je knjizi kao u malo kojoj ljepotna i gipka skladnja rečenična združena s jasnoćom i jezgrovitošću; dubina i širina uvidâ prodahnuta je poetskom izražajnošću i naznačena slikovitošću simbolâ; svjetovno i sveto, svagdanje i svetopisamsko ovdje supostoje u rijetko viđenu, uzajamnu i ujedno nenametljivu odnosu.

Prikaz ove doista izvrsne i velikih pohvala dostojne knjige, završavam odlomkom:

″Ulazimo u crkvu [Isusova plača nad Jeruzalemom] i divimo se Barluzzijevu graditeljskom slogu. Iza oltara je golemi polukružni prozor kroz koji se pruža pogled na grad s dominantim Hramskim brdom, Kupolom nad stijenom i zazidanim Zlatnim vratima. Panorama je još jasnija i bliža od one s vrha Maslinske gore. Prozor je ukrašen motivima od crnoga kovanog željeza: kaležom, trnovom krunom i maslinovim grančicama kao simbolima patnje, otkupljenja i mira. / Dok smo uživali u prizorima Barluzzijeve umjetnosti, u dvorištu crkve odigravala se drama. Barbara i Matea ulazile su posljednje u crkvu. Bilo je točno deset sati kada je Mateji zazvonio telefon. Sva u suzama povukla je Barbaru s ulaza u crkvu i rekla: ʹZvao me tata. Umro mi je djed.ʹ Barbara je otrčala k fra Milanu i javila mu što se dogodilo. / Pred Crkvom ʹGospodin je zaplakaoʹ zaplakala je Matea.″