Druga nedjelja došašća - razmišlja pater Anto Lozuk

Ivan je posljednji u nizu proroka koji prethode Mesiji. Nastupa u pustinji. Pustinja je prostor koji se nalazi izvan civilizacijskih okvira. To je mjesto tišine, mjesto gdje je čovjek lišen oslonaca ovoga svijeta, gdje je potpuno sam i prepušten Bogu. Za istinski susret s Bogom potrebno je poći u pustinju. I Izraelski narod morao je napustiti Egipatsku civilizaciju da bi na Sinaju (u pustinji) susreo Boga. Tek nakon obilnog (40-godišnjeg) iskustva pustinje Bog dopušta da taj narod uđe u Obećanu Zemlju. Pustinja u kojoj nastupa Ivan nalazi se 's onu stranu Jordana': Tamo gdje se i Izrael nalazio prije nego je konačno prešao rijeku Jordan. Tamo Ivan naviješta Mesiju i polagano se približava rijeci Jordan gdje će ga konačno susresti.

Ivan propovijeda pokoru. Njegove riječi su drukčije nego riječi Kristove Radosne vijesti. Ivan ne poznaje prvi i drugi Gospodnji dolazak. Sve dok Isusa nije osobno susreo, on ne zna da će prvi Gospodnji dolazak biti u znaku milosrđa. Za Ivana Mesija je Sudac koji će nastupiti u ime vječne pravde. Skori Mesijin nastup za Ivana znači konac vremena, Božji sud; stoga najavljuje sudbonosni 'dies irae' – dan Božje srdžbe i nemilosrdne pravde. Sjekira je već položena na korijen stablu. Mesija će, najavljuje Ivan, nastupiti kao čovjek koji sakuplja ljetinu te razdjeljuje dobre plodove od loših. Dobre sprema u žitnicu, a loše baca na smeće i spaljuje. Na isti način postupiti će Mesija s ljudima.

Za izraelski narod ova najava bila je zapravo vrlo aktualna. Vrijeme Izabranog naroda je prošlo. Tjelesna pripadnost Abrahamovu potomstvu ne vrijedi više ništa, najavljuje Ivan. Od kamenja Bog može stvoriti Abrahamovu djecu. Sada se zahtijeva duhovna kvaliteta novog, obraćenog čovjeka. Ako se ne obrati, pred Izraelom je novi izgon. Prvi izgon – iz raja zemaljskog – dogodio se nakon pada u istočni grijeh; drugi izgon, nakon što je Izrael odbacio svoga Mesiju, jest izgon iz Obećane Zemlje, iz privilegiranog prostora Božjeg izabranja. I zaista, Ivanova generacije nije izumrla kada su nastupili strašni dani razorenja Jeruzalema, hrama i sveopćeg progona.

I nama je propovijed posljednjeg predmesijanskog proroka, premda ne zvuči ugodno, također vrlo aktualna. On poziva na pokoru, na promjenu života, na obraćenje. Bez pokore nema spremnosti na Božji dolazak, nema spremnosti na njegovu riječ i njegovo Kraljevstvo. Potrebna je promjena života, promjena navika, ispravljanje krivih putova, odvraćanje od grešnih prigoda, obraćenje. Poziv na obraćenje, na poravnavanje putova jest adventski poziv koji vrijedi za sva vremena.  Svaki čovjek pojedinac može se zapravo naći u situaciji Izabranog naroda koji je (možda već ovog Adventa) dovršio svoju ulogu na zemlji, koji više nije izabran, koji više nije predmet Božjeg milosrđa, nego se nalazi pred proigravanjem svoje posljednje šanse.

Obratimo se! Poravnajmo put Gospodnji! Pripremimo se na njegov Dolazak!