O lijevim i desnim političkim idejama u Hitlera i Mussolinija te o diktaturi ovodobne lijevo-liberalne ideologije

″Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće da tako ogroman broj ljudi na Zapadu još uvijek obožava, i čak javno slavi, jednog fašističkog političara koji je poznat po tome što je nakon preuzimanja vlasti zajedno s malom grupom istomišljenika uspostavio totalitarističku strahovladu, uveo tajnu policiju, organizirao koncentracijske logore te osobno zapovijedao zloglasnim zatvorom u kojem su masovno provođene egzekucije bez suđenja ili nakon suđenja koje je bilo obična parodija. Možete li mi Vi to objasniti? / Nadam se da sam pobudio Vašu znatiželju, ali pretpostavljam da vjerojatno nemate pojma o kome govorim. Nije nimalo čudno jer sam namjerno tog čovjeka opisao pogrešno, ali samo u jednom detalju. On nije bio fašist, nego komunist. Sve je ostalo što sam o njemu rekao, istina. / Pogađate li sada? Naravno, riječ je o Ernestu Che Guevari. / Izgleda da, kao što kaže latinska poslovica, kad dvojica rade isto, nije isto. Nema nikakve dvojbe da bi fašist s takvom mračnom biografijom naišao na sveopću osudu i zgražanje, ali iz nekog razloga komunist s jednako krvavim tragom može postati idol milijuna ljudi i simbol borbe za slobodu. Toliko je snažna, ali i pogubna, ta čudna magija ljevice!″

Citat je to koji se nahodi u uvodu knjige ″Iz desne perspektive″ koju napisao je prof. dr. Neven Sesardić, hrvatski filozof svjetskog ugleda. Na zamjedbe profesora Sesardića nadovezat ću se jednom pretpostavkom.

Naime, postoje opravdani razlozi za vjerovanje da bi anketno pitanje ″Jesu li Mussolini i Hitler desničari ili ljevičari?″, koje bi bilo postavljeno hrvatskim, njemačkim, talijanskim, francuskim, britanskim, ruskim, američkim i drugim ispitanicima, golema većina njih ocijenila bespredmetnim ili čak provokativnim. Neupitno je, kako su skloni smatrati, da Mussolini i Hitler bijahu desničari, i to ekstremni.

No stvari nisu ni izbliza tako jednostavne. Naime, široj su javnosti gotovo nepoznati podatci da se Benito Mussolini, radeći kao učitelj u Švicarskoj, pridružio socijalistima, te da se potom vratio u Italiju gdjeno je nastavio politički djelovati kao novinar socijalist. S vremenom je prestao promicati međunarodni socijalizam i prionuo idejama nacionalnoga socijalizma, na kojima će izrasti ideologija fašizma. Sličan slučaj bijaše i s Adolfom Hitlerom. Treba podsjetiti da je pojam ″nacist″ skraćenica od ″nacionalsocijalist″, a to se odnosi na pripadnika Hitlerove stranke kojoj puni je naziv: Nacional-socijalistička njemačka radnička partija; ili izvorno: ″National-sozialistische Deutsche Arbeiterpartei″. K tome nacistička zastava bijaše najvećim dijelom crvene boje, socijalistička, s bijelim krugom u kojemu je crni kukasti križ. Boja nacističke zastave nije toliko važna, ali treba, kada je riječ o tzv. crvenima i crnima, nabaciti i taj podatak.

No time ne želim kazati da fašisti i nacisti ne bijahu po mnogo čemu ekstremni desničari: po šovinističkom imperijalizamu, autoritarnom hijerarhijskom korporativizmu, po mistici rase, krvi i tla... Samo želim ukazati na to da stvari s desnima i lijevima, s komunistima i fašistima, izmiču pokušajima pojednostavljivanja i tendencioznog tumačenja.

Također treba biti oprezan kod podjelâ na liberale i konzervativce. Primjerice, Margaret Thatcher bila je u političkom i svjetonazorskom pogledu konzervativac, torijevac, a u ekonomskim pitanjima liberal: snažno je poticala slobodno tržište. U tome se slagala s onodobnim predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, republikancem Ronaldom Reaganom. Na sličan se način netko može u socijalnim pitanjima iskazivati ljevičarom, a u nacionalnim desničarom. Pojmovne opreke ″ljevica – desnica″ i ″liberali – konzervativci″ izgubile su značenja koja su imale prije pedeset, sto i više godina; ispražnjene su od negdanjih svojih sadržaja. Možemo ih stoga smatrati nekovrsnim anakronizmima.

No Donalda Trumpa mediji su žestoko etiketirali kao desničara, konzervativca i fašista, k tome i rasista, čim se uključio u utrku za predsjednika SAD-a. Napadi ne posustaju ni nakon što je postao izbornim pobjednikom.

Da budem posve jasan – ne želim opravdavati Donalda Trumpa. Neke su njegove izjave i postupci zaista neprilični i neprihvatljivi – riječ je, u svakom slučaju, o netipičnoj političkoj ličnosti. No američki birači dali su mu priliku, a vrijeme će biti najvjerodostojniji sudac tom demokratskom odabiru.

Hoću govoriti o lijevoj i liberalnoj ideologiji te medijima u njihovoj službi. A oni se slično ophode prema svim američkim predsjednicima izabranima iz redova Republikanske stranke – koji su za njih nazadni, zatucani i glupi. Posebno su izrugivali, zbog njegove navodne gluposti, Georgea Busha mlađega, kako su govorili, ″glupavoga teksaškog kauboja″, ″idiota″, ″desničarskoga morona″ i sl. Neven Sesardić u spomenutoj knjizi o tome piše:

″Za vrijeme izborne kampanje 2004. godine izvršni je urednik ʹNew York Timesaʹ izrazio mišljenje mnogih rekavši: ʹDa li itko u Americi sumnja u to da Kerry ima viši IQ nego Bush? Ja sam siguran da bi sveučilišne ocjene i rezultati SAT-ispita stavili Kerryja daleko ispred Busha.ʹ Ali bio je u krivu! Ako se iz dostupnih sveučilišnih dokumenata o dvojici političara išta dade zaključiti, onda je to da Bushov kvocijent nikako nije niži od Kerryjeva, a moglo bi se pretpostaviti da je čak i viši. [...] Iz njegovih rezultata na ispitima koji su u snažnoj korelaciji s mjerenjem IQ-a proizlazi da je on zapravo inteligenniji od 95% ostalih ljudi [...]″

Pokušajmo zamisliti kako bi se mediji obrušili na Georgea Busha da je kojim slučajem rekao da je u izbornoj kampanji već posjetio 57 saveznih država, a i djeca znaju da ih SAD nema toliko. Ili da je u razgovoru s austrijskim novinarom kazao da ne zna kako bi se neka riječ rekla na ″austrijskom jeziku″. I jedno i drugo, i još mnogo toga nesuvislog, izgovorio je predsjednik Barack Obama – a novinari jedva da su to i spomenuli. Neven Sesardić kaže kako je ″stvorena situacija da svaka kritika Obame (a kamoli neko izrugivanje s njim) može lako dovesti do optužbe za rasizam – kvalifikacije koja vam, koliko god bila i neopravdana, može opasno ugroziti karijeru ili barem gadno zagorčati život″.

U američkim glasilima, tiskanim i elektroničkim, u Hollywoodu, na američkim sveučilištima, posebno na fakultetima iz humanističkih i društvenih područja – lijevo-liberalna ideologija uzela je toliko maha da se samo ònī najhrabriji odvaže izreći mišljenje suprotno zahtjevima samozvanoga naprednjaštva i takozvane ″političke korektnosti″. Nažalost, premnogi su se mladi ljudi, premda inteligentni i obrazovani, dali uljuljkati tim i takvim lijevo-liberalnim dogmama koje se pokušavaju prikazati neprijepornim istinama.

O tome koliko je teško u tom duhovnom ozračju zastupati stajališta o zaštiti ljudskoga života od začeća do prirodne smrti te o braku kao zajednici žene i muškarca, bit će riječi u sljedećemu prilogu za tjedan dana.