Marito Mihovil Letica o knjizi 'Rat protiv čovjeka: ideologije i prakse raščovječenja'

Čini se prikladnim započeti rečenicama što ih je osvrćući se na Thomasa Hobbesa, engleskog filozofa iz 17. stoljeća, napisao marksist Gajo Petrović:

″Učenje o prirodnom stanju kao ratu svih protiv sviju počivalo je na nehistorijskoj i metafizičkoj pretpostavci da postoji jedna vječna i nepromjenjiva ljudska priroda i da je ona identična s onom konkretnom ljudskom prirodom koja se historijski formira u buržoaskom društvu gdje je čovjek čovjeku zaista vuk. Međutim iako nehistorijsko i jednostrano, to učenje unapređivalo je ljudsku spoznaju ako je bilo usmjereno protiv naivnih iluzija o prirodnoj dobroti čovjekovoj i o sretnom životu u kakvu davno prošlom prirodnom stanju (u ′zlatnom vijeku′ ili ′zemaljskom raju′) te je upućivalo na realističnije proučavanje motiva ljudske djelatnosti.″

Ne kanim ovdje polemizirati s pokojnim marksističkim filozofom i propalom, u samu sebe urušenom marksističkom filozofijom odnosno ideologijom koja je poznata kao ″dijalektički i historijski materijalizam″. Samo ću ukazati na neka unutarnja proturječja, na neke nedosljednosti pa i nesuvislosti.

Naime, valja postaviti pitanje kako bi neko učenje ako bi zaista bilo, kako su marksisti običavali govoriti, ″nehistorijsko″ moglo unaprijediti ljudsku spoznaju. Zar je unapređenje ljudske spoznaje, dakle spoznaje koju zadobiva čitavo društvo, a ne samo čovjek pojedinac, nešto nehistorijsko, nešto što priječi i zaustavlja povijesni razvoj društva? Je li svaka metafizička pretpostavka, već samim time što je metafizička, nešto nehistorijsko, opasno i stoga zazorno? Nadalje, Petrovićeva je sintagma ″naivna iluzija″ pleonazam – jer svakoj iluziji biva svojstvena nekovsna naivnost – ali to nije stilski pleonazam, razložan i dopustiv, nego je posrijedi tipičan primjer ispraznoga marksističkog diskursa kojim se preobiljem u izričaju nastojalo ostaviti dojam učenosti i klasne svijesti. Važno je međutim primijetiti da atribut naivan, koji smo primili preko francuskoga ″naïf″ dospijeva ustvari od latinskoga ″nativus″, u značenju ′prirođen, urođen, prirodan′, k tome i ′instinktivan′. Ta nam etimologija sugerira da je čovjeku urođeno biti naivan, da je naivnost nešto vlastito čovjekovoj prirodi ili naravi, da je naivnost, mogli bismo kazati, čovjekovo prirodno stanje. Etimologija je zanimljiva i poučna, ali ona nije ontologija. Etimologija nas može zavarati, odvesti naše razmatranje sporednim ili čak pogrešnim putem.

Veoma je važno primijetiti Petrovićevo stajalište da ne postoji jedna vječna i nepromjenjiva ljudska priroda. Nalazimo se pred složenim i višestruko uvjetovanim pitanjem na koje vjerodostojne odgovore mogu ponuditi samo ontologija odnosno metafizika te filozofska i teološka antropologija. Gajo Petrović tu se nahodi na tragu onoga što je naučavao francuski filozof egzistencijalist i ujedno marksist Jean-Paul Sartre, koji govoraše da ″historijski materijalizam pruža jedino valjano tumačenje povijesti″ te da ″egzistencijalizam ostaje jedini konkretan pristup zbiljnosti″. Sartre preokreće tradicionalno, kršćansko tumačenje odnosa esencije i egzistencije te tvrdi da je čovjek biće u kojeg egzistencija prethodi esenciji ili bîti. Drugim riječima, ljudsko je biće ono što samo od sebe učini, ukupnost vlastitih čina. Bog navodno ne postoji pa nema nikave određenosti i zadanosti, nego je čovjek slobodan, jednostavno bačen u svijet. Tako govoraše Jean-Paul Sartre.

Sa Sartreom se, naravno, ne ćemo složiti, ali možemo pristati uz staroga Thomasa Hobbesa kada kaže ″Čovjek je čovjeku vuk″ (″Homo homini lupus″), ponavljajući ono što u jednome stihu komedije ″Magarci″ reče rimski komediograf Plaut. Zaista, čovječanstvo danas ne ugrožavaju ni vukovi, ni hijene, ni tigrovi, ni zmije, ni morski psi, ni krokodili, ni magarci – nego ljudi; sâm čovjek ugrožava čovječanstvo. Čovjek ratuje protiv čovjeka, ali ne samo oružjem u ratnim sukobima nego i drugim, znatno podmuklijim načinima, gdje je čovjekova egzistencija, ili hrvatski kazano opstojnost, ugrožena zbog mnogih i raznovrsnih pokušaja raščovječenja čovjeka, udaljavanja ljudskoga bića od njegove Bogom dane esencije, bîti, koju Bog čovjeku nije samo dao nego i zadao: ona nije samo dar nego i zadatak. Pri tome slobodu valja razumijevati kao ″slobodu za″, slobodu za činjenje dobra, činjenja dobra čovjeku kao svomu bližnjem, da čovjek čovjeku bude čovjek (″Homo homini homo″).

O opasnostima koje su se prijeteći nadvile nad čovjekovu esenciju i egzistenciju možemo čitati u doista izvrsnoj knjizi Josipa Mužića naslovljenoj ″Rat protiv čovjeka″ a podnaslovljenoj ″Ideologije i prakse raščovječenja″. Knjiga je objelodanjena u izdanju Glasa Koncila, Zagreb 2015.

Citiram rečenice otisnute na ovitku:

″Živimo u vremenu u kojem različite promjene svake vrste, posebno tehnološke, mijenjaju čovjeka i njegovo razumijevanje samoga sebe. Nezaustavljiva globalizacija istodobno nas sili po prvi put razmišljati i preuzimati odgovornost za čovječanstvo u cijelosti. / Najrazličitije ideologije, od eugenike i depopulacije do transhumanizma, sustavno se nameću u ime tobožnje dobrobiti i napretka. Zajednička im je namjera preuzeti potpuno gospodarenje nad čovjekovim životom, od začeća do smrti, s uvjerenjem da će tako ostvariti kvalitativni evolucijski iskorak. Siromašni i maleni, posebno djeca, prve su i najveće žrtve ove neobuzdane obuzetosti voljom za moć. Kao posljedica ovih pojava, mijenja se i odnos većine prema djeci što je očito kroz rastuću ravnodušnost, a često i bešćutnost. Istodobno se, isprva neprimjetno, a zatim i sve otvorenije, redefinira i odnos prema samom čovjeku kao takvom. Profesor M[ichel] Schooyans stanje u kojem se nalazimo definira kao ′opći rat protiv čovjeka... koji će najprije osakatiti, a zatim uništiti čovjeka′.″

O sustavno napisanoj i obuhvatnoj knjizi Josipa Mužića ″Rat protiv čovjeka″, tj. o naznačenim temama koje se neotklonjivo nameću ne samo nama kršćanima nego čitavom ovodobnom čovječanstvu, bit će više riječi u sljedećem prilogu iduće nedjelje.