Naputak Zbora za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i o kremaciji

1.      Da bi se uskrsnulo s Kristom, treba umrijeti s Kristom, treba „otići iz tijela i vratiti se ka Gospodinu (2 Kor 5,8). Naputkom Piam et constantem od 5. srpnja 1963. godine ondašnji Sveti Uficij je odredio da se „vjerno drži običaj pokapanja tijela vjernika“, dodajući da kremiranje nije „po sebi protivno kršćanskoj vjeri“, te da ne treba više nijekati sakramente i sprovodni obred onima koji su tražili da ih se kremira, pod uvjetom da taj izbor nije učinjen „kao negiranje kršćanskih dogma, ili sa sektaškim duhom, ili iz mržnje protiv katoličke vjere i Crkve. Ta promjena crkvene stege je potom prihvaćena u Zakoniku Kanonskoga prava (1983.) i u Zakoniku kanona Istočnih Crkvi.

         U međuvremenu, praksa kremiranja se znatno proširila u mnogim državama, ali su se u međuvremenu proširile i nove ideje oprečne vjeri Crkve. Nakon odgovarajućega saslušanja Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, Papinskog vijeća za tumačenje zakonskih propisa i brojnih biskupskih konferencija i sinoda Istočnih crkvi, Zbor za nauk vjere je smatrao shodnim objaviti ovaj Naputak, s ciljem potvrđivanja doktrinarnih i pastoralnih razloga za odabir pokopa tijela i objavljivanja propisa koji se odnose čuvanje pepela u slučaju kremiranja.

2.      Isusovo uskrsnuće je glavna istina kršćanske vjere, naviještana kao bitni dio vazmenog otajstva od samih početaka kršćanstva: „Predao sam vam najprije ono što sam primio: da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, suglasno Pismima, uskrsnuo, da se ukazao Kefi, potom Dvanaestorici“ ( 1Kor 15,3-5).

         Po svojoj smrti i uskrsnuću, Krist nas je oslobodio od grijeha i dao nam pristup novom životu: „Kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom voljom, tako i mi možemo hoditi u novi život“ (Rim 6,4). Nadalje, Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvijenac umrlih…; a kao što svi umiru u Adamu, tako će u Kristu primiti novi život“ (1 Kor 15,20-22).

         Ako je istina da će nas Krist uskrisiti u Posljednji dan, također je istina da smo, u izvjesnom smislu, već uskrsnuli s Kristom. Po krštenju smo zaista uronjeni u  Kristovu smrt i uskrsnuće i sakramentalno smo asimilirani u njega: „S njim ste naime zajedno ukopani u krštenju, s njim ste i uskrsnuli vjerom u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih“ (Kol 2,12). Ujedinjeni s Kristom po krštenju, već na stvaran način sudjelujemo u životu uskrslog Krista (usp. Ef 2,6).

         Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivno značenje. Crkva u liturgiji moli: „Tvojim se vjernicima, Gospodine, život ne oduzima, već mijenja; a dok se uništava prebivalište ovoga zemaljskoga boravka, priprema se vječno prebivalište u nebu“. Sa smrću, duša se odvaja od tijela, ali u uskrsnuću Bog će se vratiti dati nepropadljivi život našem preobraženom tijelu, ujedinjujući ga s dušom. I danas je Crkva pozvana da naviješta vjeru u uskrsnuće: „Uskrsnuće od mrtvih je vjera kršćana: mi smo kršćani po vjeri u uskrsnuće“.

3.      Vjerna drevnim kršćanski tradicijama, Crkva uporno preporuča da se tijela preminulih pokapa u groblju ili nekom drugom svetom mjestu.

         Spominjući se smrti, pokopa i uskrsnuća Gospodinova, u svjetlu toga otajstva očituje se kršćanski smisao smrti; pokapanje je u prvom redu prikladan oblik za očitovanje vjere i nade u tjelesno uskrsnuće.

         Crkva, koja je kao Majka prtila kršćanina tijekom njegova zemaljskog hodočašća, prikazuje Ocu, u Kristu, dijete njegove milosti, a zemlji predaje smrtne ostatke u nadi da će uskrsnuti u slavi.

         Pokapajući tijela vjernih preminulih, Crkva potvrđuje vjeru u uskrsnuće tijela, i kani istaknuti visoko dostojanstvo ljudskog tijela kao sastavnice osobe čiju povijest tijelo dijeli. Ne može, dakle,dopustiti postupanja i obrede koji uključuju pogrješna shvaćanja o smrti, bilo kao zatiranje osobe, bilo kao trenutak njezina stapanja s majkom prirodom ili sa svemirom, bilo kao etapu reinkarnacije, bilo kao konačnoga oslobođenja iz tjelesnoga „zatvora“.

         Osim toga, pokapanje u grobljima ili drugim svetim mjestima upravo odgovara pobožnosti i poštovanju koje se duguju tijelima preminulih vjernika, koja su po krštenju postala hram Duha Svetoga, kojima se Duh „kao s instrumentima i s posudama, sveto služio da izvrši brojna dobra djela“.

         Pravednoga se Tobiju hvali zbog zasluga pred Bogom jer je pokapao mrtve, a Crkva pokapanje mrtvih smatra djelom tjelesnoga milosrđa. Na kraju, pokapanje tijela pokojnih vjernika na grobljima ili na drugim svetim mjestima potiče članove obitelji i cijelu kršćansku zajednicu na spomen i molitvu za pokojnike, kao i na čašćenje mučenikâ i svetaca.

         Pokapanjem tijelâ u groblja, u crkve ili druga prikladna mjesta, kršćanska tradicija je čuvala zajedništvo između živih i preminulih, a suprotstavila se težnji da se skriva ili privatizira događaj smrti i značenje koje ona ima za kršćane.

4.      Tamo gdje higijenski, ekonomski ili društveni razlozi navode na odabir kremacije, a taj izbor nije oprečan izričitoj ili razumnoj pretpostavci želje vjernika, Crkva ne vidi doktrinarne razloge za sprječavanje takve prakse, budući da se kremacija tijela ne tiče duše niti priječi božanskoj svemoći da uskrisi tijelo, stoga ne sadržava objektivnu negaciju kršćanskoga nauka o besmrtnosti duše i uskrsnuća tijelâ.

         Crkva i nadalje daje prednost pokapanju tijela, jer se tako iskazuje veće poštivanje prema pokojnima; unatoč tomu, kremacije nije zabranjena, „osim ako ju se odabire iz razloga oprečnih kršćanskom nauku“.

         U odsutnosti pobuda protivnih kršćanskom nauku, Crkva, nakon sprovodnih obreda, odabir kremacije prati prikladnim liturgijskim i pastoralnim činima, vodeći računa da se izbjegne svaki oblik sablazni ili vjerske ravnodušnosti.

5.      Kada se zbog opravdanih razloga odabere kremacija mrtvaca, pepeo pokojnika po pravilu treba čuvati na nekom svetom mjestu, to jest u groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili u nekom mjestu koje je baš zato odredila crkvena vlast.

         Od samoga početak kršćani su željeli da se moli za njihove pokojne i da ih se sjeća kršćanska zajednica. Njihovi su grobovi postajali mjesta molitve, sjećanja i razmišljanja. Preminuli vjernici dio su Crkve, koja vjeruje u zajedništvo „onih koji su hodočasnici na ovoj zemlji, pokojnika koji se čiste i nebeskih blaženika; svi zajedno čine Crkvu“.

         Čuvanje pepela u nekom svetom mjesto može pridonijeti umanjivanju opasnosti da se pokojniku uskrati molitva i sjećanje rodbine i kršćanske zajednice. Osim toga, tako se izbjegava mogućnost zaborava i nepoštivanja, što se može dogoditi osobito nakon prvoga naraštaja kao i neprimjerena ili praznovjerna postupanja.

6.      Zbog navedenih razloga, nije dopušteno čuvati pepeo u kućama. Jedino u slučaju teških i iznimnih okolnosti, koje ovise o lokalnim kulturama, Ordinarij, suglasno s Biskupskom konferencijom ili Biskupskom sinodom Istočnih crkvi, može dopustiti čuvanje pepela u kući. Pepeo pak ne može biti podijeljen između raznih obitelji, a uvijek valja jamčiti poštovanje i prikladne uvjete  za čuvanje.

7.      Kako bi se izbjegla svaka vrsta panteističke, naturalističke i nihilističke zablude, nije dopušteno rasipanje pepela u zrak, na tlo ili u vodu ili na neki drugi način, te pretvaranje kremiranog pepela u suvenire, čuvati ga u komadima nakita ili drugim predmetima, imajući na umu da se za te postupke kao razlog kremacije ne mogu navoditi higijenski, društveni i ekonomski razlozi.

8.      U slučaju da je pokojnik javno želio kremaciju i rasipanje pepela u prirodu zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri, crkveni sprovodni obred, sukladno zakonu, mora se uskratiti.

Vrhovni provosvećenik Franjo, primivši u audijenciju 18. ožujka 2016. godine, potpisanoga kardinala Pročelnika, odobrio je Naputak, koji je 2. ožujka usvojen na redovnom zasjedanju Zbora za nauk vjere, i naredio je da se objavi.

Rim, iz sjedišta Zbora za nauk vjere, 15. kolovoza, svetkovina Uznesenja Blažene Marije Djevice.

Gerhard kard. Müller, Pročelnik

+ Luis F. Ladaria, DI, Tajnik