Papa Franjo potaknuo svoju subraću da iziđu u periferije do kojih drugi ne stižu

Radost valja tražiti ne kao neku izvanrednu posljedicu, nego kao sastavni dio evanđeoske poruke – istaknuo je papa Franjo u govoru na 36. generalnoj kongregaciji Družbe Isusove. Papa, kojega je pozdravio novi isusovački poglavar pater Arturo Sosa Abascal, poslije se zadržao s isusovcima u privatnom susretu.

Neka djelovanje isusovaca bude eklezijalno, inkulturirano, siromašno, uslužno, i slobodno od bilo kakvih svjetovnih ambicija – želja je koju je papa Franjo izrazio pred subraćom. Razmišljajući o zajedničkom hodu, idući na periferije na koje – kako je rekao – drugi ne stižu, Sveti je Otac podsjetio da je zadaća Družbe Isusove utješiti vjerni narod i pomoći u razlučivanju, kako nam – objasnio je Papa – neprijatelj ljudske naravi ne bi oteo radost evangeliziranja, radost obitelji, Crkve, stvorenoga, ni pred zlima svijeta ili pred nesporazumima među onima koji nastoje činiti dobro, a ni zamjenjujući ju bezvrijednim radostima koje su uvijek nadohvat ruke u bilo kojoj trgovini.

S druge pak strane – nastavio je papa Franjo – radost je sastavnica evanđeoske poruke. Radosna se vijest ne može dati žalosnoga lica. Radost nije neki ukrasni dodatak, nego je jasni pokazatelj milosti. Pokazuje da je ljubav aktivna, djelotvorna, nazočna. Stoga traženje radosti ne treba miješati s traženjem neke posebne posljedice, koju naše doba zna proizvesti zbog konsumističkih potreba, nego ju se traži u njezinu egzistencijalnom pokazatelju, a to je trajnost. Kako poučava sveti Ignacije u svojim Duhovnim vježbama, upravo radost jasnoga naviještanja Evanđelja, kroz propovijedanje vjere, i primjenu pravednosti i milosrđa, vodi Družbu do izlaska prema svim periferijama – istaknuo je Papa.

Isusovac je služitelj radosti Evanđelja – dodao je – i to kada razgovara i vodi duhovne vježbe za samo jednu osobu, pomažući joj da upozna ono unutarnje mjesto iz kojega dolazi snaga Duha koji ga vodi, oslobađa i obnavlja; kao i kada organizira odgojne aktivnosti, djela milosrđa, razmišljanjâ. Papa je stoga potaknuo svoju subraću da se, posebice u ovom Jubileju milosrđa, koji je već pri kraju, prepuste da ih gane Gospodin razapet na križ, nazočan u brojnoj našoj braći koja trpe, u velikoj većini čovječanstva.

Milosrđe nije neka apstraktna riječ, nego stil života koji ispred riječi stavlja konkretne geste koje dotiču tijelo bližnjega i pretvaraju se u milosrdna djela. Gospodin nas šalje da to milosrđe donesemo do najsiromašnijih, do grješnika, odbačenih i onih koje je današnji svijet razapeo, koji trpe nepravdu i nasilje – rekao je papa Franjo svojoj subraći te napomenuo da će, samo ako budu iskusili tu ozdravljujuću snagu na vlastitim ranama, kao pojedinci i kao tijelo, odnosno zajednica, nestat će naš strah da ćemo se ganuti pred neizmjernošću trpljenja naše braće, te ćemo se – kako je rekao – strpljivo uputiti u hod s narodom, učeći od njega najbolji način kako mu pomoći i služiti mu.

Istaknuvši potom da je služba rasuđivanja načina na koji se radi vlastita Družbi Isusovoj, Papa je kazao da ih upravo milost razlučivanja kako nije dostatno misliti, činiti ili organizirati dobro, nego ga valja ostvarivati u dobrom duhu, ukorjenjuje u Crkvi u kojoj Duh djeluje i raspoređuje različitost svojih karizmî za opće dobro. To činiti radosno i ne gubeći mir, uzimajući u obzir grijehe koje vidimo u sebi kao pojedincima, i u strukturama koje smo ustanovili, zahtijeva nošenje Križa, iskušavanje siromaštva i poniženja – rekao je papa Franjo.

Služenje u dobrom duhu i u razlučivanju učinit će nas ljudima Crkve, ali ne klerikalnima, nego eklezijalnima – upozorio je Papa – ljudima 'za druge', bez ikoje vlastite stvari koja izolira, nego stavljajući sve što imamo u zajedništvo i u službu. Isusovci ne hode sami ni u udobnosti; hode zajedno s čitavim vjernim Božjim narodom, nastojeći pomoći drugima. Samo tako Družba može imati lice, naglasak i način kako bi bila od svih narodâ i kulturâ, te kako korist ne bi bila samo 'pojedinačna', nego zajednička, i u svim stvarima – rekao je na kraju papa Franjo.