O svjetovnom i religioznom pjesništvu Federica Garcíje Lorke, povodom 80. godišnjice pjesnikove smrti

″Oproštaj″: ″Umrem li, / ostavite balkon otvoren. // Dijete naranče jede. / (Vidim sa svog balkona.) // Kosac žito kosi. (Čujem sa svog balkona.) // Umrem li, / ostavite balkon otvoren!″

″Konjikova pjesma″: ″Córdoba. / Daleka i sama. // Kobila crna, velika luna, / i masline u bisagama. / Mada poznajem ceste, / nikad neću stići u Córdobu. // I u ravni i na vjetru / kobila crna, crvena luna. / Smrt na me gleda / sa kula Córdobe. // Jao, duge li ceste! / Jao, moja hrabra kobilo! / Jao, smrt me čeka / prije no stignem u Córdobu! // Cordoba. / Daleka i sama.″

Te izražajne i eliptične, suvišnih riječi lišene stihove, napisao je španjolski pjesnik Federico García Lorca, a čuli smo ih u prepjevu Drage Ivaniševića. Osnovna motivsko-tematska preokupacija Lorkine poezije, što snažno oprimjeruju i rečeni stihovi, jest smrt. U gotovo svim je Lorkinim pjesmama; vjernom mu se iskazuje pratiteljicom, neizbježivo se u njegove upliće stihove. Iz njih smrt progovara ili kao krvava tragedija ili kao zlokobna joj slutnja. Pritom Lorca vrlo često poseže za slikom lune, mjeseca, koju doživljava simbolom nesreće i smrti. Stihovi Lorkini, sazdani od fine arhitekture riječi, neobično su muzikalni i slikoviti, čuvstveni i bolećivi. U njima se na začudan način konkretno preobržava u apstraktno, apstraktno u konkretno. Osobit primjer Lorkina ekspresionizma te pjesničkog izričaja bliskog nadrealizmu jest njegova ″Romanca mjesečarka″, obilježena sugestivnom metaforikom, puna noći i senzualnosti, patnje i more: čut ćemo početnih dvanaest stihova, također u prepjevu Drage Ivaniševića:

″Zeleno, što volim zeleno. / Zelen-vjetar. Zelen-grane. / Lađu pustu na pučini, / a i konja u planini. / Sa sjenom oko pasa /ona sanja na balkonu, / pȕt zelena, zelen-kosa, / s očima od hladna srebra. / Zeleno, što volim zeleno. / Pod ciganskom mjesečinom / sve je stvari promatraju, / ali ona njih ne može.″

O Lorki je akademik Nikola Milićević napisao:

″U njegovu doživljavanju stvari i pojava bilo je nečega mističnog i fabuloznog, s tragovima vidovitosti i tamnih predosjećaja, što je potjecalo iz njegove napete i do kraja osjetljive čulnosti, a na svemu tome kao da vječno počiva mračna ruka neumoljiva usuda i smrti. U Lorkinu djelu posvuda susrećemo elemente kršćanske mistike i katoličke liturgije, pomiješane s poganskim osjećanjem prirode i života. Tako mu je Salvador Dalí jednom pisao: ′Ti si kršćanska bura i potreban ti je moj paganizam...′ ″.

Slijedi završetak Lorkine pjesme ″Sveti Gabrijel″, u prepjevu Nikole Milićevića:

″– Gabrijele sveti: mene / tri čavla veselja bodu. / Od tvog bljeska jasmin cvate / na užganom licu momu. /– Bog s tobom, Anuncijata, / crnko divna, čudnovata. / Ti ćeš imat dijete ljepše / od strukova povjetarca. / – Jao, sveče mog života, / Gabrijele moga vida! / Da bi sjeo, za te sanjam / naslonjač od karanfila. / – Bog s tobom, Anuncijata, / pognuta i pohabana. / U djeteta tvog na grud′ma / bit će madež i tri rane. /– Jao, sveče koji sijaš, / Gabrijele moga vida! / U dubini mojih grudi / toplo mlijeko već izbija. / – Bog s tobom, Anuncijata, / majko od sto dinastija. / Tvoje oči suhe sjaju, / dva pejzaža konjanička. /// Dijete pjeva u njedrima / Anuncijate začuđene. / Tri loptice bademove / u glasiću mu trepere. / Gabrijel se sveti zrakom / po ljestvama već uspinje, / a zvijezde se noćne redom / u nevene pretvorile.″

Nadalje, jasni religijski motivi i religiozna motivacija progovaraju iz Lorkine pjesme ″Saeta″; Sunčana Kunej Purec ju je ovako prepjevala:

″Tamnoputi Krist / prolazi / od ljiljana judejskog / do karanfila španjolskog. // Gledajte ga, odakle dolazi! // Iz Španjolske. / Nebo čisto i tamno, / zemlja spržena, / i korita gdje teče / spora troma voda. / Tamnoputi Krist, / s uvojcima spaljenim, / obraščićima ispupčenim / i zjenicama bijelim. // Gledajte ga, kamo odlazi!″

Naposljetku je kazati da znalci i upućenici smatraju Lorku najvećim španjolskim pjesnikom 20. stoljeća, s obzirom na koje mu i u svjetskim razmjerima pripada zasluženo mjesto u uskome krugu najodličnijih. Federico García Lorca, pjesnik i dramatičar, rodio se 5. lipnja 1898. u selu Fuente Vaqueros blizu Granade. Studirao je književnost i pravo. Svestrano nadaren, Lorca se uz književnost bavio glazbom i slikarstvom, a posljednjih godina života posvetio se kazalištu (kao redatelj, scenograf, glumac, osnivač i upravitelj studentskoga putujućeg teatra). Sintetizirao je iskustvo modernoga umjetničkog pjesništva i utjecaje andaluzijskoga folklora, tamošnjega pučkog pjesništva i glazbenog izraza nazvanog ″duboki pjev″ (″cante jondo″). Kao osvjedočenoga slobodara, protivnika fašističkoga i svakoga drugog totalitarizma, strijeljali su ga frankisti na samom početku Španjolskoga građanskog rata. Bilo je to u selu Viznar kod Granade, 19. kolovoza 1936.

Najmanje što veliki i znameniti pjesnik Federico García Lorca zavrjeđuje, jest da ga se prisjetimo povodom 80. godišnjice njegove smrti.