27. nedjelja kroz godinu (Godina C) - p. Alan Modrić

Čovjek u svome odnosu s Bogom može zauzeti različite stavove: može imati stav sinovskog pouzdanja i ljubavi, ili možda stav sina koji se svoga oca boji i strepi pred njim, ili stav nekoga kojega uopće nije briga što Bog misli, traži i zapovijeda. Vrlo često, a to je naročito napast kod nas vjernika, jedna osoba ima odnos s Bogom kao da je Otac nebeski neka vrsta poslodavca, pa onda kada radnik ispuni svoj dio ugovora, poslodavac mora ispuniti svoj: dati radniku plaću, godišnji odmor, socijalno i zdravstveno. Kako takav stav može biti prepreka našem iskrenijem, radosnijem i prisnijem odnosu s Bogom, pokazuju nam i misna čitanja koja slušamo na 27. nedjelju kroz godinu.

U odlomku Knjige proroka Habakuka nailazimo na vječno čovjekovo pitanje koje se vjerojatno najviše postavlja Svevišnjem: Dokle ću te zazivati, a da ti odgovoriš? Zašto puštaš nepravdu i ugnjetavanje, zašto zlo u svijetu? Habakuk proživljava teške dane sa svojim narodom, iznutra pljačka i nasilje, Izrael nevjeran svome Gospodinu, a izvana neprijatelj koji dolazi poraziti i porobiti taj narod. Iako prorok proživljava uistinu teške trenutke i patnje, njegova nestrpljivost u odnosu s Bogom ukazuje u određenoj mjeri na našu ljudsku slabost koja nije kadra uočiti i u teškim trenucima života blizinu Božju. Habakukov stav prema Bogu podsjeća na Jobov u kojem ovaj otvoreno poziva Boga na red i odgovornost za sve one tragedije koje su mu se dogodile u životu. Koliko je naša vjera istinita, a koliko je odraz nekakvih naših sitnih interesa najbolje se očituje u mučnim i kriznim životnim situacijama, kada pod jakim pritiskom na površinu izlazi ono što čovjek doista jest i kakav stav ima prema drugima, pa tako i prema Bogu, koji sa svoje strane uvijek poziva svoje ljubljeno stvorenje, s jedne strane, na strpljenje: «Ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti!», a s druge na pouzdanje i vjeru u Božju pravdu: «Propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere».

Bog kroz usta apostola Pavla u Drugoj poslanici Timoteju upućuje čovjeku takav sličan poziv, tražeći od njega hrabro i odvažno svjedočenje koje polazi od raspirivanja Božje milosti u čovjeku, a ta se Božja milost odražava ne u duhu bojažljivosti, nego duhu snage, ljubavi i razbora, koji nas uči da to svjedočenje ne ovisi o nama i našim talentima i zaslugama, nego ponajprije o Bogu.

Tako dolazimo do Evanđelja po Luki koje počinje na sličan način kao i odlomak knjige proroka Habakuka: čovjek Boga traži, ispituje, štoviše postavlja mu zahtjeve. Apostoli traže od Isusa umnažanje njihove vjere, na što im Isus odgovara: «Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao«. Na to Isus odmah nastavlja s prispodobom o gospodaru i slugama gdje nas poučava da se ponašamo poput poniznih slugu, koji su sretni da mogu izvršiti gospodareve zapovijedi i pri tome ostaju skromni i svjesni toga tko su oni, a tko je gospodar. Isus ruši svojim naukom učenje, rašireno među njegovim suvremenicima, prema kojem su mnogi očekivali od Boga nagradu za djela počinjena u ispunjavanju njegovog Zakona, drugim riječima, imali su odnos zaposlenih radnika i poslodavca koji je dužan ispunjavati prema njima svoje obveze iz sklopljenog radnog ugovora. Kako Bog ne postupa tako, nego svoju ljubav nam pruža besplatno i bezuvjetno, bez naših zasluga, osobe s takvim stavom prema Bogu su stalno nezadovoljne i nemirne, ne uspijevaju izgraditi prisni odnos s Gospodinom, jer smatraju da ne dobivaju onoliko koliko zaslužuju za svoje molitve, žrtve i odricanja, odlaske na mise nedjeljom i svetkovinama, pobožnosti, itd. Isus, naprotiv, ukazuje na to da budemo stalno svjesni činjenice da Bog i njegova svemoć i veličanstvenost ne ovise o našim djelima, da On zbog njih niti postaje većim niti manjim, nego mi rastemo ili se umanjujemo. Sama činjenica da možemo biti na bilo kakav način u Božjoj službi, da nam je dopušteno zvati se njegovom djecom, da možemo slaviti svetu misu i Gospodnje blagdane, već je više nego dovoljna nagrada, koja apsolutno nije ničim drugim zaslužena ili zarađena nego Tijelom i Krvlju Gospodina našega Isusa Krista. Zbog toga zahvalimo mu svim srcem da nas smatra ne samo svojim slugama, nego i svojom braćom i sestrama, koja su pozvana da s radošću i zahvalnošću svjedoče njegovo slavno i presveto Ime!