24. nedjelja kroz godinu - razmišlja pater Siniša Štambuk

U dugom evanđelju 24. Nedjelje kroz godinu, u godini C, predviđenog za sutra, nalazimo tri Isusove prispodobe: o pastiru i izgubljenoj ovci, o ženi i izgubljenoj drahmi te onu o ocu i izgubljenom sinu…

Već na samom početku sveti Pisac navodi kako se oko Isusa okupljahu svi carinici i grešnici da ga slušaju te kako su stoga farizeji i pismoznanci mrmljali: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nekoliko nam stvari ovdje može odmah privući pozornost: oko Isusa se okupljaju carinici i grješnici da bi ga slušali; farizeji i pismoznanci, naprotiv – to vidjevši – mrmljaju!

Zašto se carinici i grješnici okupljaju oko Isusa? Zašto ga žele slušati. Zašto se oni koji žive sasvim različito od onoga što Isus propovijeda, sada žele  vidjeti i čuti Njegovu riječ? Prvo: grješnik je svaki čovjek na zemlji, no ovdje se, naravno, ne misli na sve ljude. Riječ grješnik ovdje ima značenje čovjeka koji živi kako mu se hoće; koji trči od užitka do užitka; čovjek koji živi da bi uživao i drugo ga ne zanima. Takve ljude nalazimo među imućnima i među siromasima; među zdravima i bolesnima, kao i među učenima i među onima koji su prostodušni. Carinici su, kako znamo, u ime tadašnje rimske vlasti – i za nju – utjerivali porez. Većina njih je običavala samovoljno podizati iznos poreza, kako bi se i sami mogli obogatiti, pa ih s pravom možemo smatrati imućnim ljudima, koji su sebi mogli lako urediti život i u njemu uživati. Narod ih je zbog toga prezirao i spadali su među najomraženije osobe tadašnjega društva.

Ipak, čini se da su ti ljudi zapravo otkrili da izvanjska i materijalna sreća; ona koja se predstavlja drugima, ne ispunja srce nego ga štoviše ostavlja izranjenim i s velikom prazninom, koju može ispuniti samo Onaj koji je neograničen. Osim razloga praznine i frustracije i nezadovoljstva koje izaziva, oni su primijetili da ih jedino Isus ne odbacuje; da ih jedino On ne prezire i zapravo uviđaju da – iako je u usporedbi s njima puki siromah – zrači kraljevskim dostojanstvom te da iz njegova pogleda i glasa izbijaju duboki mir i radost, koje nikada prije nisu vidjeli. Ne samo da ih Isus ne prezire, ne kori niti odbija, nego imaju dojam da ih privlači, da ih voli…

Farizeje i pismoznance sa svoje strane, ne treba shvatiti kao „zle ljude“, ali možda im njihova obredna ispravnost i znanje, ipak nisu bili dovoljni da i sami pronađu mir i sreću! Sad se tu pojavio i „neki Drvodjelja“ kojemu svi hrle! Njihovo mrmljanje očituje da ni oni uz priznanja i časti koja ih kao utjecajne, moćne i učene ljude onog vremena idu, ipak nisu učinili sretnima. Isusu predbacuju da se druži s grješnicima i s njima blaguje…

Isus im izloži dvije prispodobe s jasnom aluzijom na traženje onoga što je izgubljeno – traženje dok se ne nađe – a kad se nađe, nastupa velika radost i Tražitelja i nađenoga!

Dragi slušatelji, ako slušajući ove prispodobe i ovu propovijed imate na umu neku osobu koja je po vama „sigurno“ grješnik kojega Isus traži, onda vas potičem da malo promijenimo pristup: neka svaki od nas ispita, ne traži li Isus upravo mene? Jer, ako se ne vidim izgubljenim, kako ću onda tom velikom tražitelju dopustiti da me nađe! Ako li me ne uspije naći, neću li time i sebi i Njemu uskratiti onu veliku radost o kojoj govori sutrašnje evanđelje!