M.M. Letica - Prikaz knjige "PSIHIJATAR U PAKLU"

Marito Mihovil Letica pripremio je osvrt na knjigu Simonea Morabita "PSIHIJATAR U PAKLU″. 

 

Vjerujem da će biti prikladno započeti pripomenom o neznabošcima, što je odgovarajući prijevod drevnog, klasičnog, grčkog, a danas učestalog i pomodnog pojma ″agnostik″. Neznabožačka sumnja u postojanje ne samo Boga nego i duše čovjekove, izražena je ovim starim, nerijetko citiranim zazivom: ″Bože – ako postojiš – spasi dušu moju, ako je imam!″

Povedemo li se za ovodobnim znanostima koje se bave psihičkom dimenzijom čovjekovom, ne ćemo moći izbjeći pitanje: Ima li čovjek doista neku nematerijalnu komponentu života, neki unutarnji princip tijela, njegovu životodajnu formu – što bismo mogli i smjeli nazvati dušom?

Nažalost, u posljednje se vrijeme pojam ″duša″ sve više smatra neznanstvenim; službena psihologija i psihijatrija izbacuju ga iz svojih znanstvenih i stručnih diskursa. Sve se manje spominju i sintagme ″duševna bolest″, ″duševna bolnica″ i sl. Govor o duši i onome duševnom svojstven je teologiji i pjesništvu, a ne pozitivnim znanostima – skloni su reći premnogi psiholozi i psihijatri.

Oni međutim ne uviđaju da takvim nesmotrenim odbacivanjem duše tresu temelje na kojima počiva njihova stručnost i znanstvenost, zvanja im i titule. Jer pojmovi ″psiholog″ i ″psihijatar″, ″psihologija″ i ″psihijatrija″, sadrže usvojenu i prilagođenu grčku riječ ″psychē″ odnosno ″psiha″, što na jeziku nam hrvatskome ne znači ništa drugo nego ′duša′. Kojega li kobnog paradoksa! Pokušajmo, dragi slušatelji, zamisliti da primjerice geologija ne razmatra i ne spominje zemlju, astronomija zvijezde, biologija život, antropologija čovjeka, teologija Boga...

Još je gori slučaj s riječima ″Sotona″ i ″pakao″. Čini se da im u znanosti nema mjesta. Štoviše, dotične riječi odbacuju i brojni svećenici i teolozi – kao da ne znaju kako je Sotonino najveće postignuće uvjeriti čovjeka, napose vjernika, da on, Sotona, ne postoji. O tome jedan psihijatar, uvjereni kršćanin, nepokolebljivo i strogo napominje: ″Ònī teolozi koji poriču postojanje Sotone i pakla ili su kukavice koji nemaju hrabrosti nazočiti egzorcizmima ili im je potrebno dugo psihijatrijsko liječenje.″

Citat je to iz knjige ″Psihijatar u paklu″, na čijoj naslovnici piše da je riječ o znanstvenome izvješću, te je ispod toga otisnuto dramatično upozorenje: ″Sada ni ti nećeš više moći reći: ′Nisam znao′ ″. Dotičnu je knjigu objelodanila Naklada Benedikta; mjesto i godina izdanja: Velika Gorica 2015.

Autoru knjige nipošto ne možemo zanijekati znanstvenost i stručnost. Simone Morabito, rodom Talijan, jedan je od najpoznatijih živućih liječnika-kirurga, a to može umnogome zahvaliti svojemu izumu tzv. ″elektroničkog liječnika″ (patentiranog sustava za kliničku dijagnostiku uz pomoć računala). Diplomirao je medicinu i kirurgiju s najboljim uspjehom, ″summa cum laude″. Specijalist psihijatrije, neurologije, psihoterapije i pedijatrije. Istraživač na brojnim sveučilištima odnosno klinikama za živčane i duševne bolesti. Zavrijedio je renomirani znanstveni status državnoga istraživača na području neuropsihijatrije, a zbog njegova izuma elektroničkog paketa za kliničku dijagnostiku, pariški Znanstveni institut predao je znanstvenu dokumentaciju za dodjelu doktoru Morabitu najvećega znanstvenog priznanja, Nobelove nagrade.

U predgovoru knjige ″Psihijatar u paklu″, kardinal Carlo Maria Martini, nadbiskup Milana, veli: ″Dragi profesore Morabito, / od srca Vam hvala na člancima, koji su mi bili vrlo zanimljivi. / Nastavite sa svojim poslom, vođeni vlastitim vjerskim uvjerenjem i savješću, te se, po mogućnosti, povežite s nekim svećenikom koji je i službeni egzorcist. / Molim za Vas i želim Vam sve najbolje u Vašim istraživanjima, blagoslivljam Vas u radosti Uskrsloga.″

Po čemu je ova knjiga profesora Morabita drukčija od ostalih djela slične tematike, govori tekst na njezinu ovitku, rečenice koje su znatno više i sudbonosnije od promičbenoga nagovora na čitanje:

″O slučajevima dijaboličkog posjednuća napisane su mnoge knjige, ali još nikoga nije zanimalo čuti razmišljanja ljudi pogođenih tom pošašću. Ova knjiga, prema autorovim riječima, ispunjava tu prazninu, jer u nesvjesnome svakoga od nas vrijedi kategorički imperativ: ′Vjerujem u ono što doživim′. U svjetlu svoga vjerovanja, autor dodaje i ono što je, kao čovjek znanosti i savjesti, imao prilike promatrati, pa čak i uz pomoć sofisticiranih uređaja koje je medicinska znanost stavila i stavlja na raspolaganje znanstvenom istraživaču. Vjeruje da će uz to i ispuniti praznine tih ′patnika′, budući da te osobe, što je neobično u znanosti, dok su pod utjecajem egzorcizma, doživljavaju potpunu amneziju, tj. uopće se ne sjećaju svojih vrisaka od kojih se ledi krv u žilama, psihomotorne uznemirenosti, fenomena predviđanja ni ostalih pojava koje im se događaju.″

Simone Morabito upozorava da demonsko posjednuće ima tri nepogrješiva simptoma. Prvo, užas pred svime što je sveto: pred slušanjem imenâ ″Isus″ i ″Bezgrješna Djevica Marija″, pred blagoslovljenom vodom, blagoslovljenim uljem, relikvijama svetaca, svetom krunicom i blagoslovljenim predmetima. Drugo, pojave poput psihomotornoga nemira kod kojeg je um posjednutog, za razliku od uma duševnih bolesnika, budan i naoružan neljudskom mržnjom. I treće, brojne parapsihološke pojave: ònī koji su posjednuti mogu pogađati tajne o drugim osobama, čak i one stare trideset i više godina, ako se osoba nije ispovjedila i dobila odrješenje od grijeha, i mogu pogađati blisku budućnost nazočnih osoba.

Knjiga se sastoji od devet poglavlja, kojih navodim naslove: ″Sotona postoji, ja sam ga vidio″, ″Neuropsihoastenija i glazba″, ″Seksualna privlačnost″, ″Što su uroci″, ″Kristocentrična i demonska duhovnost″, ″Što je grijeh″, ″Semiologija demonskog posjednuća″, ″Svjedočanstva i izravna iskustva demonskih posjednuća″ i ″Teološke sinteze″. Na kraju se nalaze i dva dodatka: ″Pismo mojoj braći ateistima″ te ″Zaklinjanje protiv Sotone i anđelâ odmetnikâ″.

Završavam citatom o diferencijalnoj dijagnostici kojom se posjednuća razlučuju od duševnih bolesti: ″Demonska prisutnost može izgledati kao duševna bolest, i često joj pogoršava simptome ili, primjerice, u sliku shizofrenije ubacuje simptome tipične za sliku neke druge duševne bolesti, što će uspjeti dijagnosticirati samo vrlo iskusan psihijatar katolik (koji uzima u obzir postojanje duše).″