"Mediteran Iva Dulčića" i njegovo sakralno slikarstvo

Drugi i završni prilog o aktualnoj izložbi ″Mediteran Iva Dulčića″ te o njegovu sakralnom slikarstvu – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Prošli smo put čuli ponešto o izložbi ″Mediteran Iva Dulčića″, postavljenoj povodom 100. obljetnice slikarova rođenja. Posjetitelji Umjetničkoga paviljona na Tomislavovu trgu u Zagrebu mogu vidjeti stotinu i osam Dulčićevih djela u različitim tehnikama; slikarskim, crtačkim, grafičkim i kombiniranim; pri čemu je ponajvećma riječ o uljima. Djela su posuđena od Galerije umjetnina u Dubrovniku, Umjetničke galerije u Splitu, Moderne galerije u Zagrebu, Galerije ″Šimun″ u franjevačkome samostanu u Dubravama kraj Brčkoga, a k tome ih je znatan broj iz privatnih kolekcija: ponajprije slikarove udovice Mire Dulčić te iz privatne zbirke Dubrovčanina Đorđa pl. Pavlovića.

S obzirom na okolnost da su mnoga djela Iva Dulčića freske, mozaici i vitraji, izložba nije mogla ponuditi obuhvatan prikaz njegova slikarskog stvaralaštva. Stoga ju je pogrešno nazvati retrospektivnom, napomenuo je na njezinu otvorenju akademik Tonko Maroević te dometnuo da je izložbi mnogo bolji označitelj ″Mediteran″ jer se u tome pojmu savršeno zrcali Dulčićev živi kolorit.

Zaista, Dulčićev je kolorizam autentičan i iskren, u posvemašnjem suglasju sa svjetlošću: slikar je, bivajući u dosluhu ili, bolje rečeno, u ″dovidu″ sa svjetlošću, njojzi smjerno ugađao e da bi zasjala samobitnom snagom svoje bićevitosti, snagom fizičkih joj svojstava i metafizičkih vlastitosti. Osluškivao je njezine izražajne registre, protegnute od nježna čipkasta titranja na izmeđici sa sjenom do snažna nahrupa rojeva svjetlosnih čestica koji pripravljaju dinamička mrljolika smjestišta za nanose samosvjesnih boja složenih u istančana kromatska suzvučja. Svjetlost Dulčićeva treperi i pjeva modulima čistih boja; svjetlom umiveni motivi, preobraženi i nadrealni, zrcale onostrane zbiljnosti. Vrijedi u tome smislu citirati dijelove izvrsne objasnidbe iz pera Igora Zidića:

″Dulčić je [...] bio slikar ′niz zraku′, ne slikajući toliko svjetlost koliko slikajući ′iz svjetlosti′. Izjednačivši, tim i takvim izborom motrišta, Boga i Sunce, dospio se predstaviti kao izvoran kolorist. Slikati s visoka – iz ptičje perspektive – značilo je i biti s pticom, biti s Duhom, biti i s Duhom Svetim. Time je bio potvrđen kao spiritualni, kao religiozni slikar u svakoj čestici svoga djela: čak i onda kad je slikao kavane, plaže, igrališta. [...] Slikati s visoka značilo je, stoga, i slikati apstraktno – točnije: apstrahirajući, slikati moderno, izražavati se sažeto.″ (I. Zidić, ″Rukopis oka″, Zagreb 2014., str. 380.)

Zaista, na izloženim slikama Iva Dulčića – neovisno o tome je li riječ o primjerice marini ″Barke u luci″, veduti ″Trg Republike″, ″Portretu Joze Kljakovića″ ili motivima ″Amfora″, ″Maslina u uvali Lozni″, ″Požar na otoku″ – moguće je na osobit način doživjeti mediteransku, Bogom danu sunčevu svjetlost i njome zamilovan kolorit. Izložba – za koju pripominjem da je otvorena do 26. lipnja – iskazuje se stoga kao prvorazredan kulturni događaj te je zdušno preporučujem poklonicima istinske i vrijedne umjetnosti.

Osnovni slikarovi biografski podatci kažu da se Ivo Dulčić rodio 11. kolovoza 1916. u Dubrovniku (a ne 14. kolovoza, kako nerijetko nalazimo, pa i u podatcima uz aktualnu izložbu). Njegovi roditelji, Antun i Margarita (rođena Miličić) potječu iz Brusja na otoku Hvaru, odakle se doseliše u Dubrovnik. Nakon završene klasične gimnazije u rodnome gradu, studirao je Ivo Dulčić pravo, isprva u Beogradu, potom u Zagrebu, gdjeno je i apsolvirao. Nakon toga, 1941., uzmogao se upisati na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, u klasi profesorâ Omera Mujadžića i Ljube Babića, koji su izuzetno cijenili njegov talent i poticali ga u radu. Budući da je došao u sukob s profesorom Đurom Tiljkom, a ponajvećma zato što je Dulčić otvoreno kritizirao socijalistički realizam, ne zatomljujući, u punini identitetske samosvijesti, hrvatstvo i katoličku vjeru – izbačen je 1946. s Akademije, i to prije samoga diplomskog ispita. Žudeći za potpunom slobodom, vratio se u Dubrovnik. Potom je stanovito vrijeme proboravio u Rimu, a od 1955. živjaše u Zagrebu, velik dio godine boraveći u Dubrovniku, ljeta provodeći ponajvećma u uvali Lozni na Hvaru. Ivo Dulčić preminuo je 2. ožujka 1975. u Zagrebu, nakon kratke bolesti, na vrhuncu stvaralačkoga napona.

Glede slikarovih sakralnih djela, koja se ne mogu vidjeti na dotičnoj izložbi, treba kazati da je svojom velikom freskom ″Krist Kralj″ – naslikanom 1959., smještenom u franjevačkoj crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu – Ivo Dulčić unio likovni modernitet u sakralne prostore u Hrvatskoj. Premda je riječ o svjetski značajnome ostvarenju sakralne umjetnosti, o kojemu se pohvalno pisalo u inozemstvu (primjerice u Austriji, Italiji, Francuskoj, Sjedinjenim Državama, čak i u ateističkome Sovjetskom Savezu), mnogi su Hrvati katolici, od kojih dio svećenika i većina vjernika laika, zatucano i zagriženo nastojali spriječiti njezin nastanak, čak su je po dovršetku htjeli ukloniti, otući sa zida. A likovni kritičari, čast iznimkama, nedostojno su prešućivali njezinu vrijednost, ne hoteći se zamjeriti ondašnjim socijalističkim moćnicima.

U nemogućnosti da se primjereno osvrnem na sva Dulčićeva sakralna djela, spomenut ću tek neka: šesnaest vitraja ″Pjesma brata Sunca″, učinjeni 1966. u crkvi sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu, jamačno najuspjeliji i najljepši vitraji u hrvatskoj modernoj sakralnoj umjetnosti; k tome je Dulčić u drugoj polovici 1960-ih učinio fresku, mozaik i vitraje u kapeli hrvatskih iseljenika u Essenu u Njemačkoj, zatim vitraje ″Stvaranje svijeta i Kristov život″ u franjevačkoj crkvi sv. Ante u Sarajevu te mozaik ″Posljednja večera″ u župnoj crkvi sv. Mihajla na Lapadu u Dubrovniku; a početkom 1970-ih nastali su vitraji ″Sv. Petar i Pavao″, ″Sv. Ćiril i Metod″, ″Simboli evanđelistâ″ i ″Dubrovačka festa sv. Vlaha″ u crkvi. sv. Vlaha u Dubrovniku te mozaik ″Pala bl. Augustina Kažotića″ u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku. Značajna Dulčićeva sakralna djela nahode se također u Brusju na Hvaru, u Postranju u Župi dubrovačkoj, na otočiću Košljunu kraj Krka, te u brojnim bosanskohercegovačkim gradovima i mjestima: Banjoj Luci, Kotor Varošu, Gučoj Gori, Podmilačju i Kreševu.

Naposljetku bih istaknuo to da je Ivo Dulčić autor velikog broja sakralnih djela što ih s njihove umjetničke vrijednosti imamo s pravom smatrati veličajnima, a među njima je i takvih da su, izvan svake sumnje, istinska remek-djela u svjetskim razmjerima. Kamo sreće kada bi ovodobni slikari religijskih motiva i tema znali u većoj mjeri slijediti smjerokazan Dulčićev primjer – tada bi bilo manje sladunjavosti, kiča i svega onoga pomodnog postmodernog relativiziranog ukusa; što nažalost nerijetko susrećemo u prostorima naših crkava.