2016-05-22 11:26:00

M. M. Letica: Povijesna i kulturna prisutnost Turaka u Hrvatskoj


Marito Mihovil Letica u trećem i završnom prilogu povodom 100. obljetnice institucionaliziranog priznanja islama u našoj domovini, govori o povijesnoj prisutnosti Turaka u hrvatskim zemljama te tursko-orijentalnoj sastavnici hrvatske kulture i hrvatskoga jezika.

U prethodnome prilogu mogli smo čuti da su Arapi odnosno Saraceni prvi muslimani zasvjedočeni u hrvatskim krajevima. Pristizali su već u 9. stoljeću: s istoka i zapada, s kopna i mora. Bilo ih je od Panonije do Jadrana te pripadahu dvjema skupinama: Ismaelićanima i Megaripcima iliti Kalizijama.

No znatno veći utjecaj na povijest hrvatskih zemalja ostaviše, prisustvom od početka 15. do konca 19. stoljeća, Turci odnosno Osmanlije. Zauzeše 1463. bosansko kraljevstvo, potom i veći dio Hrvatske, a kulminacija nevolja s Osmanlijama bijaše bitka na Krbavskome polju 1493., gdje turska sila hametice porazî vojsku hrvatsku. Ostade o tome događaju potresni zapis popa Martinca, s riječima, najčešće navođenim, da Turci ″nalegoše na jazik hrvacki″, gdje ″jazik″ znači ′puk, narod′. Zaista, Turci su zauzećem većine hrvatskoga ozemlja sveli Hrvatsku na ono što povijest bilježi izričajem ″ostaci ostataka nekada velike i slavne kraljevine Hrvatske″.

Iz toga će tkogod brzoplet i neupućen zaključiti da su svi promicatelji hrvatske nacionalne i državotvorne ideje u 19. stoljeću bili, zbog nepovoljnih i gorkih povijesnih reminiscencija, protuturski nastrojeni. A ne bijaše tako. Naime, gorljivi pravaš Antun Gustav Matoš veli o svome učitelju, Ocu Domovine Anti Starčeviću:

″Mnogi naši poput A. Starčevića misle kao i P[ierre] Loti da je turska vlast usuprot svim klevetama još najneopasnija, sačuvavši jezgru i jezik potlačenih naroda kršćanskih. Nigdje nije sačuvana čistoća najplemenitijeg rasnog tipa hrvatskog kao u Bosni. Dubrovnik, a prema tome najstariju hrvatsku kulturu, vjekovima je štitio i branio Padišah. Mnogi naši zatočnici narodni nadahu se, kao Zapolja u Ugarskoj, pa kao posljednji Zrinjski i Frankopan, hrvatskom oslobođenju turskom pomoću. Kao Voltaire vidio je A. Starčević u Turcima najtolerantniji narod Evrope, pa ne bijaše izrazit turkofil kao cijela stara Stranka prava samo sa razloga političkih no i moralnih, držeći kao evo i Loti Turčina poštenijim i moralnijim od kaurina.″ (″Turska na umoru″, 1913.).

Turke ne treba ni demonizirati, ni idealizirati. Kao uostalome i svaki drugi narod. Potrebno je međutim uvidjeti da Turci ne bijahu samo osvajači koji jašući hitre konje drže čvrsto sablju ili topuz – nego bijahu i zakrilitelji koji čvrsto drže do date riječi i sklopljena dogovora. Više od tri stoljeća štitili su Turci Dubrovačku Republiku od pljačkaških upada istočnih Hercegovaca i Crnogoraca; imajući prilično razumijevanja i strpljenja kada su Dubrovčani godinama odugovlačili s plaćanjem harača. Primjerice, 1702. i 1703. dubrovački su se poklisari diplomatskim metodama i emocionalnim manipulacijama upinjali Turcima prikazati navodno teško materijalno stanje Republike:

″... mi, vjerni haračari, koji eto četrsta godina i veće da se s naše volje poklonismo, i u sve to doba u ničem ne pomanjkasmo ni u ničem sakrivismo, er koga mu drago stavi u ovi grad, neće mu biti vjeran kako smo bili mi″. Zatim i ovo: ″... ne imamo, ni ostaje nam drugo veće za priložit neg ako ćemo priklat sami sebi grlo da našom krvi naplatimo što ne možemo dinarom ispuniti...″ (citirano prema: Vesna Miović, ′Dubrovačka Republika – ogledalo zbivanja u Osmanskom Carstvu 18. stoljeća′, u: ″Hrvatska revija″ 2/2015.).

Mnogi postupci Turaka i drugih muslimana uvelike odudaraju od slike koja o njima bijaše transgeneracijski prenošena deseteračkim junačkim pjesmama; primjerice stanoviti događaji o kojima čitamo u knjizi dr. fra Karla Jurišića ″Iz makarske prošlosti: U povodu 300. obljetnice oslobođenja Makarskoga primorja od turske vladavine″ (Makarska, 1984):

″... Makarani su se na početku Kandijskoga rata bili odmetnuli od Turaka i podvrgli se pod mletačku vlast, a nakon rata opet je Makarska sa svojim primorjem došla pod Turke, pa su sada Makarani strahovali od turske osvete. I tada je Bog poslao u Makarsku Alibega Begzadića, mladoga, ali dobroga čovjeka od 30-ak godina, rodom iz Bihaća, koga je turska vlast postavila za makarskoga emina. Plemenitom eminu bilo je žao naroda iste krvi i jezika, pa je poslao sultanu u Carigrad pismo, u kome hvali Makarsku i njezin narod, koji ništa nije kriv za ono što se u vrijeme rata dogodilo, nego da su sve krivi lukavi Mlečani. Na takvo svjedočanstvo Alibega Begzadića sultan je sve oprostio i narod pustio u miru. Tako je emin Begzadić spasio Makarsku. / I sada se barjak okrenuo i došao dan oslobođenja 13. siječnja 1684. Navalila vojska od Splita, Trogira i iz sjeverne Dalmacije brodovima pred Makarsku da je oslobodi od Turaka. Bez okršaja su zauzeli Makarsku i prva im je stvar bila zauzeti tursku kulu, uhvatiti emina i njegove pomoćnike, pa ih onda lijepo objesiti. / I sada se dogodilo nešto, što služi na vječnu čast ondašnjim Makaranima. Svi su skočili kako jedan i nisu dali da eminu Begzadiću i njegovim ljudima padne i jedna vlas s glave. Oni su prije trinaest godina spasili Makarane od gnjeva sultanova, a sada će Makarani spasiti njih od gnjeva kršćanske oslobodilačke vojske. I lijepo uzeše Alibega Begzadića, zadnjega emina makarskoga, i njegove ljude, pa ih otpratiše na ljudski način sve do Vrgorca, na turski teritorij. Tako je na mirni način prestala turska vlast u Makarskoj nakon 185 godina.″

Glede hrvatske kulture valja kazati da ona nije sastavljena samo od srednjoeuropskog, mediteranskog i panonskog supstrata – nego i tursko-orijentalnog. K tome je hrvatska kultura četveropismena: uz latinicu te povijesna pisma glagoljicu i ćirilicu, Hrvati negdar pisahu i arabicom, na hrvatskome jeziku. Riječ je o ″alhamijado″ književnosti. Primjerice, jedno od djelâ pjesnika Mehmeda, koji je živio u drugoj polovici 16. stoljeća, naslovljeno je ″Hrvatska pjesma″.

Treba kazati i to da je turcizama u standardnome hrvatskom jeziku više od stotinu. Uz primjedbu da su neki od njih izvorno arapske ili perzijske riječi koje su dospjele u hrvatski posredstvom turskoga, navest ću tek manji dio naših turcizama: ″alat″, ″bakar″, ″boja″, ″bubreg″, ″budala″, ″bunar″, ″čarapa″, ″čelik″, ″dadilja″, ″dućan″, ″džep″, ″jastuk″, ″jogurt″, ″jorgovan″, ″kat″, ″krevet″, ″kutija″, ″majmun″, ″papuča″, ″rakija″, ″sat″, ″šećer″, ″torba″, ″zanat″. A nestandardni turcizmi poput ″avlija″, ″barjak″, ″ekser″, ″komšija″, ″sokak″..., još su brojniji.

Kao što su se riječi iz turskog, arapskog i perzijskog jezika, a to su jezici čiji su govornici najvećma muslimanske vjeroispovijesti, udomaćile u hrvatskome jeziku – tako mi Hrvati kršćani nastojmo da našim sugrađanima muslimanima Hrvatska i nadalje bude dom odnosno domovina. Budimo i ubuduće primjer svima u Europi: pokažimo da religijske i drugovrsne razlike ne smiju ljude, djecu jednoga Boga, dijeliti i suprotstavljati – nego da te razlike imaju biti poticaj dijalogu i zajedništvu, ljepoti ljudskog susreta i bratskog prihvaćanja!








All the contents on this site are copyrighted ©.