O islamu i muslimansko-hrvatskim povijesnim vezama - M. M. Letica

Povodom 100. obljetnice institucionaliziranog priznanja islama u Hrvatskoj, drugi prilog o islamu i muslimansko-hrvatskim povijesnim vezama pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Prošli put bijaše ponajvećma riječi o tvrdnji zagrebačkoga muftije dr. Aziza efendije Hasanovića, ujedno predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, da je Republika Hrvatska ušla u Europsku uniju s najbolje riješenim muslimanskim pitanjem u Europi. Horizonti časnoga zagrebačkog muftije širom su otvoreni međureligijskom dijalogu, razumijevanju i miru. Bit će zanimljivo u tome smislu čuti što je u emisiji Hrvatskoga radija ″Susret u dijalogu″, koju je 25. travnja 2016. uredila i vodila Blaženka Jančić, muftija Aziz Hasanović odgovorio na pitanje o islamskome terorizmu i značenju pojma ″džihad″:

″Ne može biti ništa uzrokom i razlogom da posegnete za ubijanjem nevinih ljudi. Uzeti pravdu u svoje ruke značilo bi činiti najveće nasilje na zemlji i povrijediti temeljni kur′anski princip, a on glasi: tko ubije jednog nevinog, kao da je ubio cijeli svijet; a tko spasi jednog nevinog, kao da je spasio cijeli svijet. U tome kontekstu se kod nas često zloporabi riječ ′džihad′ jer se smatra da je to nešto što podrazumijeva ubijanje ljudi ni krivih ni dužnih – što uopće nije istina! Najveća vrsta džihada koju proklamira islam jest borba sa samim sobom, a to je uskraćivanje sebe svim pohotama i prohtjevima koje čovjek ima, uglavnom negativnim, [...] a u onome trenutku kada dođe u pitanje čast, domovina i vjera – onda se nalaže vjerniku da se tomu energično suprotstavi; i to se može nazvati vrstom džihada. U obrambenom smislu isključivo: 25 000 muslimana je sudjelovalo u obrani Domovine, u Domovinskome ratu: od toga je njih 1180 dalo svoje živote – mi odgovorno tvrdimo da je to bio njihov džihad u borbi za samostalnu, nezavisnu, suverenu, demokratsku Republiku Hrvatsku! U tome kontekstu razumijevati džihad je sasvim ispravno – svako drugo tumačenje džihada, pored ovih što sam rekao, zaista je ili nepoznavanje ili tendenciozni pristup.″

Arapska riječ ″džihad″ izvorno znači ′borba, napor, gorljivo nastojanje′, a na zao je glas došla zato što ju krivotvore i zlorabe teroristi. Neotklonjivo nam se ovdje nameće pitanje: Kako muslimanski vjerski autoriteti gledaju na bombaše samoubojice? U ispitnoj literaturi što ju je svojim studentima na Filozofskome fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu bio priredio profesor Ševko ef. Omerbašić – kojega je Aziz ef. Hasanović naslijedio ne samo na mjestu zagrebačkoga muftije nego i predavača kolegijâ Islam i Arapska filozofija na dotičnome isusovačkom fakultetu – o samoubojstvu piše:

″Islam je odlučno ustao u obranu prirodne smrti i grčevito se bori protiv eutanazije. Imamo klasičan primjer iz doba Muhammeda a.s. [alejhisselam] u bici na Bedru. Jedan je muslimanski vojnik bio ranjen od neprijateljske sablje, i rana ga je toliko boljela da nije mogao izdržati, nego je digao nož na sebe i usmrtio se. Nakon bitke njegov sin je došao Božjem poslaniku raspitujući se što će biti s njegovim ocem na onom svijetu (Ahiretu). Poslanik mu je odgovorio da mu nema spasa makar je bio u redovima muslimana u ovoj najznačajnijoj bici. Samoubojstvo u islamu je zabranjeno i ne ostavlja nikakav prostor za bilo kakvu izmjenu ovoga stava.″

Usprkos tomu što istaknuti muslimanski vjerski autoriteti u svijetu osuđuju bombaše samoubojice kao ònē koji se utječu neislamskoj i zabranjenoj praksi, neki vjerski učitelji i poglavari prihvaćaju takve čine tumačeći ih kao mučeničko samožrtvovanje, pri čemu, kako kažu, samoubojstvo nije svrha i cilj, nego način i sredstvo za ubijanje neprijateljâ. Život se žrtvuje Bogu, s nadom da će ga Bog primiti u Raj. Treba međutim primijetiti da se u takvome samožrtvovanju nazrijeva starozavjetni okrutni princip osvete. Primjerice, u biblijskoj knjizi ″Suci″ piše da je Židov Samson umro ubijajući neprijatelje Filistejce:

″A kuća bijaše puna ljudi i žena. Bijahu tu i svi filistejski knezovi , a na krovu tri tisuće ljudi koji su gledali kako Samson igra. / Samson zavapi Jahvi: ′Gospodine Jahve, spomeni me se i samo mi još sada podaj snagu da se Filistejcima odjednom osvetim za oba oka.′ [...] i viknu: ′Neka poginem s Filistejcima!′ Nato uprije iz sve snage i sruši zdanje na knezove i na sav narod koji se ondje nalazio. Više ih ubi umirući nego što ih pobi za života.″ (Suci 16,27-28.30).

Toliko o Židovima i Filistejcima (današnjim Palestincima). Slijedi nekoliko zanimljivosti o povijesnim susretima Hrvatâ i Arapâ odnosno Saracenâ, prvih muslimana koji su došli u Hrvatsku – i to već u 9. stoljeću, dakle gotovo šest stoljeća prije Osmanlija, tj. Turaka. O muslimanima na jadranskoj obali pisaše, među inima, i Vladimir Mažuranić u djelu ″Tisućgodišnjoj uspomeni na hrvatskoga kralja Tomislava″, objavljenu 1925., gdje tvrdi da Melduks, jedan od kneževa iz plemena Kačića, bijaše ustvari Malik dux, sin Saracena.

Dvije skupine muslimana obitavahu na hrvatsko-ugarskim prostorima: Ismaelićani te Megaripci iliti Kalizije. Spominje ih i putopisac Ebu Hamid el-Garnati, koji u izvješću iz 1154. veli: ″Vidio sam mnogo košnica pčela, polja ječma i pšenice i brojne voćnjake jabuka, i nikada nisam jeo veće, ukusnije i slasnije jabuke. Hrana je vrlo jeftina. Za platno sredstvo u međusobnoj trgovini upotrebljavaju kožicu kune, [...]″ (citirano prema: Ševko Omerbašić, ′Islam i novac′, u: ″Religije i novac″, zbornik, ur. Ivan Koprek, Zagreb, 2005., str. 87).

Iz toga vremena imamo i opis hrvatske obale iz pera znamenitog arapskog pisca i kartografa Muhameda al-Idrisija; on 1153. zapisa da je ″Dubrovnik posljednji grad u Hrvatskoj″ (usp. Svein Mønnesland, ″Dalmacija u očima stranaca″, Zagreb/Oslo, 2011., str. 17). A tu svim dobronamjernicima bjelodanu istinu glede odvajkadašnjega hrvatstva Dubrovnika, u koju se učeni te istinoljubivi arapski putnik bî osvjedočio, još uvijek negiraju akademski krivotvoritelji i prisvajači iz našega neposrednog susjedstva, iz zemlje koja Hrvatskoj biva na ″bliskom istoku″.

Govoreći o susretima i vezama Hrvatâ i Arapâ, ne bismo smjeli izostaviti Hermana Dalmatina, filozofa i znanstvenika svjetskoga glasa, koji živješe također u 12. stoljeću. Stekavši naobrazbu u domovini te u Francuskoj, dospje do Bagdada gdje naučî arapski jezik te s njega na latinski prevede Kur′an i mnoga djela arapskih te starogrčkih učenjaka i filozofa. Herman Dalmatin kršćanskomu je Zapadu posredovao bogatu arapsku kulturu, zdušno doprinosivši dijalogu s islamom.

Dragi slušatelji Vatikanskoga radija, u trećem i završnom prilogu o muslimanima u Hrvatskoj, bit će riječi o turskoj povijesnoj prisutnosti u našim krajevima te o islamskoj odnosno orijentalnoj sastavnici hrvatske nam kulture.