Papa Franjo redovnicama: Povjerenstvo će proučiti đakonat za žene

Papa Franjo je rekao kako bi bilo dobro ustanoviti povjerenstvo koje bi proučilo pitanje đakonisa u Crkvi. Također se osvrnuo na razloge zbog kojih nezaređene osobe – time i žene, uključujući redovnice – ne mogu propovijedati na misi. O tim je temama Papa progovorio jučer, primivši u audijenciju članice Unije viših redovničkih poglavarica i odgovarajući na njihova pitanja u Dvorani Pavla VI.

Tijekom dugog razgovora bez pripremljenoga teksta, Sveti je Otac pozvao žene posvećenoga života da izbjegavaju rizik „feminizma“ s jedne strane te „servilnosti“ u Crkvi s druge, opredjeljujući se za „služenje“. Na pitanje o prisutnosti žena u procesima odlučivanja u Crkvi, Papa je rekao kako se slaže s povećanjem njihovih odgovornosti na različitim razinama, u pitanjima koja se ne tiču ovlasti povezanih sa sakramentom svetoga reda. Žensko gledište – kazao je – može obogatiti proces razjašnjavanja i donošenja odluka.

Đakonise

Jedna je redovnica Papu upitala o mogućnosti ženskih đakona, s obzirom na to da su u ranoj Crkvi postojale đakonise, te je predložila osnivanje službene komisije koja bi proučila to pitanje. Premda je pitanje svećeničkog reda za žene definitivno i nezabludivo isključeno (usp. Ordiatio Sacerdotalis), u posljednjim su desetljećima neki, poput kardinala Waltera Kaspera ili nadbiskupa Paula-Andréa Durochera, predložili da bi se žene mogle pripustiti đakonatu – prvom stupnju svetoga reda.

Papa Franjo je na pitanje o đakonisama rekao da je o tome bio razgovarao s jednim „dobrim, mudrim profesorom“ koji je proučavao temu đakonisa u ranim stoljećima Crkve i koji mu je objasnio da je njihova uloga bila primarno vezana uz pomaganje biskupu prigodom krštenja žena, budući da su se tada krštenja vršila uranjanjem u vodu gologa katekumena.

Papa je rekao da je njemu točna uloga đakonisa u ranoj Crkvi još uvijek nejasna. Kazao je da bi osnivanje službenog povjerenstva za studij i pojašnjavanje tog pitanja bila dobra ideja te da će o tome razgovarati s drugima, uključujući članovima Zbora za nauk vjere.

Pitanje đakonisa, međutim, već je bilo predmetom opširne studije u Crkvi. Međunarodno teološko povjerenstvo, savjetodavno tijelo Zbora za nauk vjere je 2002. godine,  kao rezultat petogodišnjeg rada, objavilo dokument o đakonatu u kojem razmatra i pitanje đakonisa u ranoj Crkvi.

Dokument je zaključio kako one nisu analogne današnjim muškim, sakramentalno zaređenim đakonima te istaknuo da nisu imale liturgijske ili sakramentalne funkcije, navodeći Constitutiones Apostolorum iz 4. stoljeća. Taj je drevni crkveni dokument sažeo funkciju đakonisa na sljedeći način: „Đakonisa ne blagoslivlja, ne čini ni jednu stvar koju svećenici i đakoni čine, nego se brine za ulaz i pomaže svećeniku tijekom krštenja žena, radi čednosti“. Đakonisama je bilo zabranjeno podjeljivati krštenje ili imati ulogu u euharistijskoj žrtvi, te „ništa nisu radile bez đakona“.

Dokument Međunarodnog teološkog povjerenstva je istaknuo da je „život đakonisa bio vrlo sličan životu redovnica“. Premda povijest pokazuje postojanje reda đakonisa – kao što je postojao i red djevica i udovica –, dokument napominje da se on „nejednako razvio“ u raznim dijelovima Crkve i da ga se ne može smatrati ženskim ekvivalentom muškoga đakonata. Tome u prilog govori činjenica da đakonise nisu bile dio strukture „sedam redova“ – vratar, čitač, egzorcist, akolit, podđakon, đakon i svećenik. K tome su u ranoj Crkvi postojali mnogi „redovi“ u koje su vjernici bili uključeni molitvom, pa čak i polaganjem ruku, ali koji nisu bili dio sakramenta svetoga reda, poput djevica, katekumena, pokornika ili čak kopača grobova.

Kardinal Gerhard Ludwig Müller – tada kao član Teološkog povjerenstva – je nakon objave tog dokumenta o đakonatu u razgovoru za agenciju Zenit napomenuo da uloge koje žene danas imaju kao profesorice teologije i pastoralne radnice „daleko nadilaze ono što su đakonise radile u ranoj Crkvi“. Ponovno ustanovljenje reda đakonisa – kazao je – „bio bi samo zabavan anakronizam.“

Žene i propovijedanje pod misom

Na pitanje redovnica o držanju homilije pod misom, Papa je razlučio propovijedanje izvan euharistijskog konteksta, što žene mogu bez problema, od homilije tijekom mise, koja je vlastita zaređenoj osobi – đakonu, svećeniku ili biskupu. Stoga je upozorio na dva iskušenja: feminizam – s obzirom da žena u Crkvi ima visoko dostojanstvo koje proizlazi iz krštenja – te klerikalizam, koji se događa kad svećenici pokušavaju „sami voditi vlastite župe, bez poticanja sinodalnosti i suradnje, podržani laicima koji se iz udobnosti daju 'klerikalizirati'“.

Veća prisutnost redovnica u dikasterijima

Također je poželio veću prisutnost redovnica u dikasterijima i na skupovima koji ih se tiču. Istaknuo je kako valja cijeniti „majčinstvo“ koje redovnice iskazuju skrbeći se za marginalizirane. K tome je osudio iskrivljenja koja se događaju u određenim slučajevima kad prisutnost sestara nije posvećena skrbi za duše, nego isključivo „servilnoj službi župnoga ureda“.

Jedno se pitanje dotaknulo osjećaja „provizornosti“ koji zahvaća mnoge mlade pred životnim predanjima. Sveti je Otac istaknuo problem oskudne pripreme zaručnika za brak, a s obzirom na posvećeni život je podsjetio na sv. Vinka Paulskog, koji je za određene vrste službi prednost davao polaganju privremenih zavjeta.

"Mističan život" ne znači "biti mumija"

Papa je nadalje imao oštre riječi za „trgovinu“ koja se ponekad događa u pružanju sakramenata te je naglasio važnost očuvanja vrijednosti siromaštva u posvećenom životu. Siromaštvo štiti od pogreški i proizlazi iz samih karizmi, ali ne treba istovremeno podcijeniti potrebu skrbi i upravljanja dobrima.

Papi je osim toga postavljeno pitanje o etiketi „socijalnih aktivistica“ koja se lijepi mnogim redovnicama u službi najsiromašnijih. Istaknuo je da svaka osoba posvećenoga života treba imati „mističan život“, ali to ne znači „biti mumija“. Ako karizma traži služenje, to treba i činiti, bez obzira na rizik ogovaranja ili klevete.

Audijenciju je Sveti Otac zaključio pozvavši redovnice da daju dovoljno prostora odmoru te da se ne zaborave savjetovati sa starijim ili bolesnim sestrama za koje se skrbe u samostanima: one su sa svojim iskustvom i mudrošću – kazao je Papa – pamćenje ustanove posvećenoga života.