M. M. Letica o jeziku Marulićeve "Judite", povodom 515. obljetnice njezina dovršenja

O jeziku Marulićeve ″Judite″, povodom 515. obljetnice njezina dovršenja – prilog pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Prošloga petka, 22. travnja, mnogim je događanjima – u knjižnicama, knjižarama, odgojno-obrazovnim ustanovama, kulturnim centrima, društvima, udrugama itd. – obilježen Dan hrvatske knjige. Za dotični je kulturni spomen-dan odlukom Hrvatskoga sabora od 1996. određen 22. travnja: toga je nadnevka u doba korizme davne 1501. Marko Marulić Splićanin – kojega s pravom nazivljemo ″otac hrvatske književnosti″ – dovršio ″Juditu″, znameniti nacionalni i kozmopolitski ep, velevrijedno djelo što ga je u riječima jezika nam hrvatskoga uzmogao iznjedriti humanističko-renesansni duh iznikao i procvao iz judejsko-kršćanskih biblijskih korijena.

″Eto k vam gre Judita gospoja ma visoko počtovana, more biti ne s manjom urehom nego kada se ukaza Olofernu, [...] Nju primite, a meni zapovite: zapovidem vašim služba ma vazda je pripravna da izvarši ča budete veliti, koliko joj bude uzmožno. Mir i milost Gospodina našega Isukarsta budi vazda s vami. Amen. / Od rojen′ja Isukarstova u puti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu.

Bijahu to ulomci posvete upućene ″počtovanomu u Isukarstu popu i parmanciru splickomu gospodinu dom Dujmu Balistriliću, kumu svomu″, što ju je gorljivi pobožnik i profinjeni estet Marko Marulić napisao netom po dovršenju spjeva ″Judita″, očito zadovoljan i uvelike ushićen učinjenim. Posvetu, koja je ujedno i osobita prijateljska poslanica i svojevrsni uvod u ″Juditu″, možemo razmatrati i kao zaseban tekst, kao autorovu poetiziranu prozu koja, neovisno o stihovima u koje upućuje, sadrži mnoge vrijedne književnoumjetničke vlastitosti. Ne podliježe sumnji da je riječ o najčuvenijoj posveti u povijesti hrvatske književnosti, posveti iz koje isijava raskošna ljepost, prilagodljiva snaga i živopisna izražajnost hrvatskoga jezika. Jezika čiji stari, renesansni južnočakavski idiom, kojim je napisana naša ″Judita″, ne bismo, mi ovodobni Hrvati, trebali doživljavati odveć dalekim i nerazumljivim.

Usuđujem se pretpostaviti da je suvremenim govornicima hrvatskoga jezika u najvećemu broju slučajeva nepoznato svega nekoliko riječi iz prethodno citiranih Marulovih rečenica. No i njihovo bi značenje, po svoj prilici, razmjerno lako rekonstruirali iz konteksta iliti surječja.

S osobitom pomnjom ukazujem na lijep i kristološki snažan jezični složaj ″od rojen′ja Isukarstova u puti″, u značenju ′od Isukrstova rođenja u tijelu′; zapravo, doslovno: ′u mesu′, jerbo riječ ″put″, praslavenskog i staroslavenskog podrijetla, znači ′ljudsko tijelo kao ukupnost fizičkih svojstava i osjećajnosti′, a dotičnoj je riječi pripadno i značenje ′boja ljudske kože, ten′. U tome se smislu, kao izvedenica od riječi ″put″, može u starih hrvatskih teoloških pisaca naći izraz ″upućenje″, a tek kasnije uobičajilo se govoriti ″utjelovljenje″. Pritom podsjećam da latinski ″in-carnatio″ doslovno znači ″u-mesovljenje″ (a uvriježenomu pojmu ″u-tjelovljenje″ odgovara, bukvalno uzevši, latinsko ″in-corporatio″).

Slikovit je i jezični složaj ″godišće parvo nakon tisuću i pet sat″, što bismo na suvremenome hrvatskom rekli ″prva godina nakon tisuću i petstote″, tj. 1501. Zanimljivo je da se ″petsto″ i danas u nekim slavenskim jezicima kaže slično Marulovu ″pet sat″; primjerice u češkome: ″pět set″. Od riječi ″sat″ imamo u hrvatskome vojnom nazivlju termine ″satnija″ i ″satnik″: postrojbom od približno sto vojnika, satnijom, zapovijeda satnik iliti stotnik.

Također valja primijetiti da u Marka Marulića, kao i u većine čakavskih pisaca, /r/ nije slogotvorno pa ispred njega dolazi vokal /a/; primjerice ″uzdaržan′je″, ″Isukarst″, ″parvi″, ″harvacki″. Tako je, još i danas, u mnogim čakavskim mjesnim govorima. K tome, u riječima ″uzdaržan′je″ i ″vesel′je″ slova /n/ i /j/ odnosno /l/ i /j/ nalaze se u neslivenome obliku, tj. nisu slivena u /nj/ i /lj/.

Nadalje, refleks staroslavenskoga glasa /ě/ (″jat″) u najvećem je broju slučajeva ikavski: primjerice ″cvitje″, ″htiti″, ″kripost″, ″lipota″, ″misec″, ″nima″, ″smih″, ″striha″, ″vrića″. Osobito zanimljivim učinio mi se ikavski oblik ″hlib″. Premda Marul znatno češće rabi njegovu bliskoznačnicu ″kruh″, nailazimo na ″hlib″ u slikovitu i živu opisu ribolova: ″Kad spusti udice ter zadije ribu, / istežuć tunjice, mahne gori šibu / ribar i potribu ima jur dat ju van, / radostan da hlibu smok mu je pripravan.″ U Marulića ima i nešto ekavizama, npr. ″sediti″ i ″verovati″: ″Sedeći za stoli, oni se čtovahu″, te ″Ovo ča veruju po tebi ja moći″. Treba također kazati da u čakavca Marulića nahodimo stanovite utjecaje štokavštine. Tako veli: ″Ništar ne poresa, ni trava ni žito″. Primjer difuznog širenja novoštokavskih elemenata je k tome i perfekt glagola ″biti″ s dočetkom /-o/, ″bio″ namjesto ″bil″; tako Marulić uz uobičajeno ″bil″, kao u stihu ″vas obal kako praz ki još ni strižen bil″ (pri čemu ″praz″ jest ovan) rabi i ″bio″, npr. u jednoj objasnidbenoj bilješci na margini: ″Saki jest bio niki narod u Persiju″.

Uz to ne bi smjelo ostati nespomenuto da splitski čakavac Marul rabi u ″Juditi″ riječi za koje bi velika većina naših ovodobnih sunarodnjaka bila sklona kazati da su isključivo kajkavske; navodim neke od njih: ″nigdar″, ″zgubiti se″, ″vekše″, ″odparti″, ″zaparti″, ″zabiti″, u značenjima ′nikad′, ′izgubiti se′, ′veće′, ′otvoriti′, ′zatvoriti′, ′zaboraviti′. Primjerice u stihovima: ″Tim ti se svakoga slava vred zamini / ki zabivši Boga svit ljubi i cini.″ Također i riječ ″hiža″; Marul pjeva: ″Hiža svetinj tvojih vavik sveta da je / i u narodih svih da te svak poznaje.″ Treba pritom kazati da praslavenska i sveslavenska riječ ″hiža″ te sadašnja njemačka riječ ″das Haus″, engleska ″house″, švedska ″hus″ itd. – dolijeću iz istoga indoeuropskog tvorbenoga gnijezda: potječu od pradavnoga gotskog ″hûs″.

S obzirom na pravopis valja istaknuti okolnost da u Marulićevoj su ″Juditi″ oprimjerena oba načela: fonološko, koje najčešće nazivaju fonetskim, i morfonološko, poznatije kao korijensko. Tako nailazimo na fonetski napisane riječi ″harvacki″, ″splicki″, ″slatko″, ″teško″ odnosno ″teškota″ i dr.; ali, za razliku od toga, razaznajemo i primjere korijenskoga pisanja u riječima ″nadhoditi″, ″odparti″, ″otčev″, ″uzpregnuti″ itd. Po tome se dvoobličju Marulić ne razlikuje od inih starih hrvatskih pisaca; tako se u Hrvatâ običavalo pisati sve do preporoda u 19. stoljeću.

Dragi slušatelji Vatikanskoga radija, sljedeći put čut ćemo drugi i ujedno završni prilog o jezičnim osobitostima ″Judite″, velevrijednog i znamenitog, epohalog Marulova epa.