U New Yorku potpisan ugovor o klimi

U staklenoj se Palači u New Yorku 22. travnja zbio povijesni događaj, naime 171 država je potpisala Pariški sporazum čiji je cilj ograničiti globalno zatopljenje. I Papa je na Twitteru i Instragramu istaknuo potrebu skrbljenja za stvoreno, primjećujući da „istinski ekološki pristup“ sluša „krik zemlje i siromašnih“.

Ovo je povijesni trenutak – kazao je u Staklenoj palači u New Yorku glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-moon na Svjetski dan Zemlje, kada je 171 država potpisala sporazum o klimi, takozvani „Cop21“, koji je postignut u Parizu 12. prosinca 2015. godine. Srce dokumenta je nužnost „da se globalno zagrijavanje održi ispod 2°C u odnosu na predindustrijsko razdoblje“. Francuski predsjednik Hollande je u potpunom suglasju s glavnim tajnikom Ujedinjenih naroda zatražio „brzo ratificiranje i konkretno djelovanje“ ističući da „čovječanstvo može birati hoće li poboljšati ili pogoršati“ svijet.

Da bi sporazum stupio na snagu 2020. godine, najmanje 55 država, koje u atmosferu ispuštaju 55% stakleničkih plinova, treba da ratificiraju, usvoje ili odobre dokument. U govoru je američki državni tajnik John Kerry istaknuo da je „snaga dokumenta u njegovoj ostvarivosti“, a talijanski premijer Renzi je govorio o „poruci nade“ i „odgovornosti za našu djecu i unuke“. I Papa je putem Interneta pratio potpisivanje ugovora u Staklenoj palači, a na Twitteru i Instagramu napisao je: „Svi možemo kao oruđe Božje surađivati u skrbi za stvoreno“. Istinski se ekološki pristup zna brinuti za okoliš i pravednost, slušajući jauk zemlje i siromašnih“.

Na izazove i izglede potpisanoga ugovora u razgovoru za našu radiopostaju osvrnuo se Ugo Bardi, profesor na sveučilištu u Firenci. Izazov je golem i nije dovoljno reći: „Uzet ću bicikl umjesto automobila, ili vlak umjesto zrakoplova“. Riječ je dubokoj preobrazbi koja ima zahvatiti čitavo industrijsko društvo; svekoliki proizvodni, prijevozni i komunikacijski sustav. Potrebna su ulaganja, ali i prilagodba. Ako nastavimo razmišljati o tomu kako izravno zadovoljiti takozvanoga 'potrošača', onda idemo u propast; ako naprotiv počnemo štedjeti, ako nešto ostavimo za budućnost, ako to ulažemo za svoju djecu, onda se možemo nadati boljoj budućnosti – ustvrdio je profesor Bardi.

Na primjedbu da su se neke države već počele usklađivati s ugovorom, rekao je kako ugovor nije prezahtjevan. Ugovor je tek načelni dogovor o činjenici da apsolutno treba nešto učiniti, ali ipak u ovom trenutku znači vrlo mnogo; naime, postoji opasnost da ostane mrtvo slovo jer ima jakih sila koje mu se protive i ne žele da se sklapaju bilo kakvi ugovori. Svi su zadovoljni s potpisivanjem, ali ugovor valja provesti u djelo, a njegova primjena zahtijeva golemi napor – ustvrdio je profesor.

Na upit govori li se u ugovoru o pravičnosti i pravdi, rekao je da o tomu govori Papina enciklika, a Pariški ugovor, premda o tomu ne govori, podrazumijeva da se nikad ništa neće postići bez pravednog i pravičnoga odnosa prema svima – ustvrdio je profesor.

Na primjedbu da je snaga ugovora u svijesti kako se zajedničkim silama možemo sučeliti s izazovom klimatskih promjena, rekao je kako Papa to jako dobro shvaća te da je jedan o tvoraca ovoga ugovara. Da nije bilo Papine enciklike, bilo bi puno teže postići ugovor. Enciklika je bila vrlo velika snaga koja je odredila smjer. Papa je također svjestan kako nije pitanje samo načela, kao kad netko kaže da je lijepo zajednički raditi, nego da treba raditi i odreći se nekih stvari – primijetio je profesor.

Opasnost je vrlo velika, jer su posljednje vijesti iz klimatologije vrlo zabrinjavajuće. Globalno zatopljenje nije više teorija, problem koji će se pojaviti za stotinu godina i s kojim bi se trebala sučeljavati djeca naše djece. Zatopljenje je stvarnost, a promjena je sve brža. Možda ćemo plakati jer nismo s dužnom brzinom reagirali kad se još moglo nešto učiniti – zaključio je profesor Bardi.