Izbjeglička obitelj koju je Papa poveo u Rim: Hvala! Hvala! Hvala što ste nas spasili!

„Za nas je to još uvijek nevjerojatan osjećaj, san da smo u Rimu“ – tim riječima opisale su svoj dolazak u Vječni grad tri sirijske obitelji koje su s papom Franjom došle u Rim nakon njegova pohoda grčkom otoku Lezbosu, a za koje se sada skrbi Vatikan i Zajednica sv. Egidija.

Najmlađi par, Hassan i Nour Zahidà te njihov sin, pobjegli su iz Sirije, iz Damaska u Tursku, odakle su na trošnom plovilu došli u Grčku. Bio je to dug i opasan put na koji je tročlana obitelj bila primorana kako bi pobjegla od rata. Otišli smo iz Sirije u prosincu 2015., zato što je moj muž bio pozvan u vojsku – objasnila je Nour u razgovoru za našu radiopostaju. U ono vrijeme, pozvali su sve muškarce u dobi od 18 do 45 godina da pristupe sirijskoj vojsci, zato što je bio rat. Ime mojega muža – dodala je – bilo je navedeno u svakoj policijskoj stanici i stoga nismo mogli izaći iz zemlje na redovitoj granici. Morali smo poći „ilegalnim putem“.

Na Lezbosu – nastavila je Sirijka – boravili smo mjesec dana. Ispočetka je život tamo bio dobar zato što još nije bilo mnogo ljudi. Potom je stiglo veliko mnoštvo obitelji i stoga je izbjeglički logor postao pun. Nije bilo vode ni u kupaonicama; jednostavno je nije bilo dovoljno za sve. Također nam je bilo rečeno da su morali u jednu jedinu sobu smjestiti 2-3 obitelji.

Doista je bilo poput sna primiti vijest da će nas Papa uzeti sa sobom u Rim – rekao je Nourin suprug Hassan. Navečer smo se vratili u logor i odgovorni, Stavros, nam je rekao da je netko izabrao tri obitelji koje će biti odvedene u Italiju. Nije nam, međutim, ništa rekao o kakvom se putu radi ili tko je izabran. Nije nam ništa rekao o Papi i da će to biti poseban let s njime.

Isprva nisu shvaćali što se događa, ali im je situaciju i činjenicu da su oni bili izabrani objasnila odgovorna osoba iz Zajednice sv. Egidija. Susret s Papom događaj je koji će – kako kažu – uvijek pamtiti i nositi u srcu. Vidjeli su se u zračnoj luci, gdje ih je Sveti Otac pitao o stanju na Lezbosu. Rekli smo mu – prisjetio se Hassan – da cijenimo napore za izbjeglice, osobito za Sirijce, one koji dolaze s granice između Makedonije i Grčke te one koji su zatvoreni u logorima Keratepe i Moria.

Želim zahvaliti Papi na njegovoj gesti – rekla je Nour. Nije bilo nijednog muslimanskog vjerskog čelnika ili arapskog predsjednika – i to sam već više puta rekla – koji bi to isto učinio. Kaže se da dijelimo iste stvari – imamo isti jezik, istu religiju – ali nije bilo vjerskog čelnika ili arapskog predsjednika koji bi čuo naše patnje. Samo Papa! Papa je molio za nas, čuo je našu patnju; odlučio je otići na Lezbos kako bi stvarno vidio što se događa; pohodio je logor Moria, u kojem je puno napetosti, ne bi li vidio što se zbiva. Stoga mu želim reći: „Hvala! Hvala! Hvala što ste nas spasili!“

Nadam se da će ta njegova gesta moći utjecati na sve i dirnuti ih, promijeniti politička stajališta ne bi li se granice otvorile za sve one izbjeglice. Ima toliko teških situacija u logoru i jako puno osoba treba pomoć. I svi su oni normalni ljudi, koji su morali napustiti sve zbog rata. Mi smo morali napustiti vlastitu zemlju zbog rata… Želimo živjeti u slobodnom mjestu, koje poštuje sve osobe, koje poštuje sve religije – kazala je Nour.

Kako pak gledaju na budućnost, sada kad su u Rimu? Hassan je kazao da je njegova želja biti prihvaćen u Italiji. Nada se da će u toj zemlji, na sigurnome, moći pronaći novi život za svoju obitelj. Moj san – rekao je – bio je doći do zemlje koja bi bila sigurna za moju obitelj; integrirati se u talijansku zajednicu; imati cjelovit život sa svojom lijepom obitelji.

Nour gaji slične želje. Za svojeg sina, nadam se da će imati sretan život, da će se moći igrati s drugima, završiti svoje studije, naučiti talijanski i moći se dobro integrirati u društvo; za sebe i svojega muža, nadam se da ćemo pronaći posao. Želim reći da smo normalne osobe. Nismo džihadisti; nismo teroristi! Normalne smo osobe poput vas. Sanjamo samo o normalnome životu u zemlji koja je u miru. Volimo vas. Mi pripadamo miješanoj zajednici, živjeli smo s kršćanima, muslimanima, alawitima… Nismo džihadisti! Nismo teroristi! Ne gajimo ni jedan oblik rasizma prema drugima – poručila je na koncu Nour.