"Jezikoslovne rasprave" akademika Ante Sekulića - osvrt M. M. Letice

Osvrt na knjigu ″Jezikoslovne rasprave″ koju je napisao akademik Ante Sekulić – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

″O nekim starijim hrvatskim podunavskim piscima ima bilježaka u nizu pregleda naše povijesti književnosti, ali često ih sastavljači uključuju među ugarske pisce, zatim među ′slavonske′, pa ′bunjevačke′ ili ′bunjevačko-šokačke′, rijetko se pak ravnopravno spominju u okvirima hrvatske književnosti. / Takav postupak jamačno ima svoje razloge (društveni obziri, nedostupnost građe, neupućenost i sl.), ali dio odgovornosti takva postupka uključen je u općenito ponašanje prema rubnim hrvatskim narodnim književnostima, umjetnostima i znanostima, bez kojih nema cjelovitosti hrvatske kulture. / [...] Plodan i uspješan rad pojedinih pisaca upućivao ih je na grafijska i pravopisna rješenja koja su pridonosila razvitku hrvatske pismenosti, uljuđenosti i dostupnosti naše knjige čitateljstvu. / Stvaralaštvo starijih hrvatskih podunavskih pisaca bilo je u skladu s raspoloženjima i mislima vremenâ u kojima se rađalo, ali uvijek u duhu hrvatske kulture i predaje. To stvaralaštvo jedva ima dijasporska i pokrajinska obilježja. ′Ono je po svom nadahnuću, htijenju i tekovinama općehrvatsko ili barem sjevernohrvatsko′, pa se čini uputnim upozoriti na nj.″

Tako u uvodu članka ″Stariji hrvatski podunavski pisci o svome jeziku i pravopisu″ govoraše prof. dr. Ante Sekulić. Dotični je rad, skupa s još trinaest njegovih znanstvenih i stručnih članaka, objedinjen knjigom ″Jezikoslovne rasprave″ koja donijeta je na svjetlost 2015. u Subotici, u nakladi tamošnjega Katoličkog društva za kulturu, povijest i duhovnost ″Ivan Antunović″ te ogranka Matice hrvatske u Subotici. Valja dometnuti da je radove izabrao i knjigu uredio Milovan Miković.

Zasigurno se čini uputnim prikazati, makar u osnovnim crtama, ovu sadržajnu i vrijednu knjigu; no najprije nekoliko rečenica o njezinu autoru. Ante Sekulić – hrvatski književnik, jezikoslovac, poliglot, povjesničar kulture, marni pisac koji je postao redovitim članom Papinske marijanske akademije u Rimu, k tome i drugih znanstvenih udruga, te dopisnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – rođen je 1920. u Tavankutu, u Bačkoj. Nakon pučkoškolske i gimnazijske izobrazbe u Subotici i Somboru, diplomirao kroatistiku i klasičnu filologiju na Sveučilištu u Zagrebu, gdjeno je i doktorirao radnjom o govoru bačkih Hrvata. Bijaše srednjoškolski profesor u Sinju, Pazinu, Virovitici i Delnicama, a sveučilišni profesor u Rijeci, gdje biva pročelnikom Katedre za hrvatski jezik. Najveći dio znanstvene pozornosti usmjerio na istraživanje jezika, običaja i povijesti bačkih Hrvata, navlastito onih pojedinaca koji tijekom minulih stoljeća bijahu duhovni svjetionici hrvatskomu puku u Podunavlju. Zbog njegovih uvjerenja, odnosno hrvatskoga rodoljublja i katoličke vjere, jugoslavenske ga komunističke vlasti dva puta osudiše na dugotrajne zatvorske kazne. Ante Sekulić kao književnik i znanstvenik objavio je više od pedeset knjiga te nekoliko stotina članaka, radova u periodici. Za svoj plodonosan rad, čime je obilato doprinio hrvatskoj kulturi te identitetskoj samosvijesti, nagrađen je Ante Sekulić mnoštvom nagrada i odličja, od kojih svakako treba spomenuti Red Danice hrvatske s likom Stjepana Radića, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića te Red hrvatskoga pletera.

U dotičnoj Sekulićevoj knjizi ″Jezikoslovne rasprave″ nahode se lucidni i obuhvatni znanstveni radovi o pravopiscu Lovri Bračuljeviću; o Istraninu Josipu Voltiću, hrvatskome jezikoslovcu; zatim o Šimunu Meciću, graditelju i čuvaru jezika hrvatskoga; o Ivanu Antunoviću i njegovu prinosu hrvatskomu književnom jeziku; o Ambroziju Šarčeviću i njegovim dvama rječnicima; k tome o prijeporima oko naziva jezika i pravopisa bačkih Hrvata; o pripomenama glede jezika Budanovićeva molitvenika; o novijim prinosima franjevaca redodržave Presvetoga Otkupitelja hrvatskom jezikoslovlju; o povijesti toponima oko Sombora; o hrvatskim subotičkim toponimima;... te o još mnogo kome i mnogo čemu.

Među mnoštvom zanimljivosti citiram ono što je Ante Sekulić napisao o franjevcu Lovri Bračuljeviću, profesoru filozofije i teologije te hrvatskome pravopiscu:

″Svoje opomene za čitanje, svoje upute za pisanje Lovro Bračuljević završava poznatom originalnom misli: / ′Ali je lipše i pofaljenije pisati onako kako se govori, jer što god je od više, nije faljeno, veće kuđeno...′. / Ovakve Bračuljevićeve misli i analize njegovih ′Opomena′ upućuju na jasne zaključke o značenju pothvata, koga je pisac poduzeo. / Prije svega, Lovro Bračuljević pripada onoj skupini štokavskih pisaca, koji pišu svoja djela narodnim jezikom, narječjem kojim je narod govorio (kao na primjer: A[ndrija] Kačić Miošić, F[ilip] Grabovac, M[atija] A[ntun] Reljković i dr.). On zatim pripada skupini onih rijetkih kulturnih radnika, koji su u našu pravopisnu zbrku kušali unijeti reda i naći najprikladnija rješenja. Poznavanjem tada vodećih evropskih jezika, bogatim znanjem i širokim pogledima Bračuljević, žrtvujući svoju bosančicu, nastoji prilagoditi naše pravopisne potrebe ostalim kulturnim narodima, ali odlučno odbijajući slijepo oponašanje. / Bračuljević se upuštao i u osjetljivo pitanje kvantiteta i akcenta, pa i u razmatranje službe naših vokala, a posebice ga uvijek vodila misao, koju je naglasio na koncu svojih ′Opomena′: treba pisati onako kako se govori.″

Ovdje valja ukazati na kronološku okolnost da se Lovro Bračuljević rodio (u Budimu) oko 1685., dakle više od stotinu godina prije Vuka Stefanovića Karadžića, srpskoga jezičnog reformatora; a ustvari kompilatora, falsifikatora i uzurpatora tuđega jezičnog blaga, prisvajača koji se bezobzirno kitio tuđim perjem. Premda je fonološko iliti fonetsko ortografsko načelo, koje je poznatije kao ″piši kako govoriš″, uglavnom vlastito tisućljetnim klasičnim jezicima – po svoj ga je prilici prvi jasno formulirao upravo fra Lovro Bračuljević. Učinio je to znatno prije njemačkoga gramatičara i filologa Johanna Christopha Adelunga – kojemu se uvriježeno pripisuje ortografski naputak ″piši kao što govoriš i čitaj kao što je napisano″. Adelung je rođen, valja to istaknuti, godine 1732.; dakle oko 50 godina nakon Lovre Bračuljevića i 55 godina prije Vuka Karadžića.

Ovaj radijski prilog o knjizi ″Jezikoslovne rasprave″, nažalost, ujedno je nekrolog i hommage, posmrtni iskaz smjernoga poštovanja i velike zahvalnosti autoru dotičnog i mnogih drugih djela. Prof. dr. Ante Sekulić preselio se prije mjesec dana, 18. ožujka, u onostrani život. Uz sprovodne obrede koje 22. ožujka predvodio je pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško, položeno je tijelo prof. Ante Sekulića u grobnicu zaslužnih bačkih Hrvata, pod skladnim i nujnim arkadama zagrebačkoga ″Mirogoja″. Requiem aeternam...