2016-03-13 10:16:00

Prikaz romana Mate Marasa ″Pisma od smrti″ - M. M. Letica


Prikaz romana Mate Marasa ″Pisma od smrti″ pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Možemo primijetiti da su Hrvatima svojstvene postave rijéčî složene od imenice u genitivu ispred koje se nahodi prijedlog ″od″. Primjerice: drama ″Novela od Stanca″ renesansnoga Marina Držića te pjesma ″Četvrta životinja, životinja od vremena″ našega suvremenika Danijela Dragojevića; k tome se kao vjernici utječemo Gospi od Zdravlja, a u dalmatinskoj pučkoj pjesmi prizivamo ″anđele od raja″. Iz takva bogatog i životnog humusa, iz takve plodonosne hrvatske jezične tradicije, iznikao je, narastao i razlistao se roman ″Pisma od smrti″, s takovrsnim genitivom. Dotični je roman osobit susret i preplet autorskog i narodnog; onoga što je stečeno talentom, senzibilitetom i marom te onoga što je piscu namrijelo podrijetlo, što mu se nadaje kao mentalitet, kao obilan dar i ujedno težak teret i složen zadatak, naslijeđen generacijskim transmisijama odnosno baštinjen patrijarhalnom tradicijom kršne i umnogome mitske Imotske krajine.

Autor romana ″Pisma od smrti″ jest prevoditelj i književnik Mate Maras. A Ex libris, Zagreb i 2013. jesu izdavač, mjesto i godina izdanja. Slijede osnovni biografski i bibliografski podatci autorovi.

Rođen u Studencima kod Imotskoga 1939., diplomirao je Mate Maras na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu matematiku i fiziku. Potom radio kao srednjoškolski profesor, bio pomorac, urednik u nakladničkim kućama i na Hrvatskome radiju te tajnik Matice hrvatske. Proveo sedam godina u diplomaciji, kao kulturni ataše Republike Hrvatske u Parizu i Washingtonu. Izvanredan je prevoditelj s desetak jezika, uključujuć i neke njihove arhaične predoblike – što uistinu zadivljuje s obzirom na okolnost da nema formalnu književnojezičnu naobrazbu. Mate Maras prvi je na jezik nam hrvatski preveo cjelokupni opus Williama Shakespearea. Uz to je preveo odnosno prepjevao djela Dantea, Boccaccia, Petrarke, Françoisa Rabelaisa, Johna Miltona, Alberta Fortisa, Waltera Scotta, Marcela Prousta, Virginije Woolf, Doris Lessing i drugih. Od brojnih Marasovih priznanja spomenut ću tek dva: prvi je Hrvat s Velikom nagradom Francuske akademije za širenje francuskoga jezika i književnosti, za prijevod Rabelaisova satiričnog romana ″Gargantua i Pantagruel″, a Društvo hrvatskih književnih prevodilaca dodijelilo je Mati Marasu 2014. nagradu ″Josip Tabak″ za životno djelo. Objavio je i vlastitu poetsku zbirku ″Kasna berba″ te priručnik ″Rimarij: srokovni rječnik hrvatskoga jezika″, prvo takvo djelo u Hrvatâ.

Na Matu Marasa se kao na malo koga mogu primijeniti rečenice književnog i prevoditeljskog barda, pokojnog a neumrlog Antuna Šoljana, iz njegova eseja ″Pisac kao prevodilac i prevodilac kao pisac″:

″Prevodilac, smijemo reći, nastupa kao pisac jer i on na svom književnom jeziku stvara ′nešto čega nije bilo′, tekst koji nije prije njega postojao; on strukturira u jeziku novu zbilju. Unošenjem stanovitog književnog teksta u svoj kulturni krug, prevodilac doslovno biva piscem toga teksta. On za nas jest Shakespeare ili Dante, [...].″

Treba kazati da je prije memoarske proze ″Pisma od smrti″, svojevrsne romansirane biografije oca Petra, autor objavio ″Pisma od života″, djelo posvećeno majci Ruži. Pritom život i smrt nisu odijeljeni i suprotstavljeni članovi binarne opozicije, nego se dijalektički sprežu i razrješuju u sintezi čiji je ambijent neka druga stvarnost, viša i nedokučiva. Iz djela ″Pisma od smrti″ zapravo prosijeva slutnja stanovitoga boljeg života koji protagonist Petar Maras na ovome svijetu nije dočekao. A njegov sin i biograf napisao je za roman da je ″istinito svjedočanstvo o jednom promašenom životu″ te da je ″spomenik jednomu životu koji se uzalud žrtvovao radi maglovitih viših ciljeva″.

Roman je nastao od zapisâ Mate Marasa prvotno naslovljenih, davne 1972., ″Muka po Petru″. Petar Maras, bivajući još dječakom, tlačio se kao najamni radnik po dalmatinskim otocima, zatim ga je potraga za zaradom vodila od nemila do nedraga: u Bosnu, Srbiju, Sloveniju, Italiju i Austriju. Najposlije odlazi u daleku Australiju, odakle će se vratiti toliko imućan da će sagraditi najveću i najljepšu kuću u selu. Kada ju je 1942. spalila talijanska vojska, našao se na početku, ali sa ženom i četvero djece. Komunistička poratna vlast onemogućila mu je da meljavom žita priskrbljuje za sebe i obitelj. Stoga se dao u sitni šverc, pa je često završavao u zatvoru. To mu je dodijalo i dozlogrdilo te je 1958. emigrirao u Francusku. Tamo je, dobivši politički azil, nastavio živjeti. Daleko od žene i djece. Nakon deset godina ozbiljno se razbolî pa pozva sina Matu da dođe iz Kanade te mu bude od pomoći. Taj susret sa svojeglavim ocem snažno je i emotivno djelovao na strpljivoga sina te ga potaknuo na pisanje očeve biografije.

Veoma su zanimljiva iskrena i prostodušna pisma što ih je emigrant Petar Maras – zadrta karaktera, ali pošten, pravdoljubiv i bogobojazan – pisao iz Francuske sinu Mati. Citiram završetak jednoga od tih pisama, datirana 20. prosinca 1970. u Lyonu, pisma koje završava stihovima nalik onim iz negdanjih đačkih spomenara:

″Sretan Božić i Nova godina. Za Božić i Novu godinu 71. želim svako dobro, da sprovedeš sa ženom i ostalim društvom. To ti želi nezaboravni otac. // ′Čestitku ćeš dobiti / I zatim ćeš obliti / Suzam' oka svog, / Kad opaziš rukopis / Milog oca svog. / Živila Hrvacka, / U ljubavi bracka.′ // Uz pozdrav obome. Bog.″

Premda je djelo ″Pisma od smrti″ sazdano od raznorodnih tekstova koji se iskazuju stilskom neujednačenošću, moguće je s pravom ustvrditi da je posrijedi osobita pripovjedna epika, poetizirana i gipka, izuzetno elegantne rečenične skladnje koja neobičnom lakoćom usisava, nosi i predočava realije, stvarnost, život i njegovu neotklonjivu pratiteljicu smrt. Veoma uspjeli spoj rečenične ekonomičnosti i bogatstva leksika, situacijske razvedenosti i usredotočenosti na središnje i bitno. Prikaz ovoga izvrsnog i hvale vrijednog romana završavam citatom ulomka koji dočarava posjet sina Mate ocu Petru u bolnici u Splitu, u proljeće 1985., nekoliko mjeseci prije nego što će otac zauvijek usnuti:

″Otac se bio umirio, ni disanje se njegovo nije čulo, mislio sam da je zaspao. Nastavio sam čitati, sve tiše, da ga ne probudim, a potom sam dugo šutio gledajući kako se hvata mrak i briše granicu između mora i neba. Kad sam po isteku vremena za posjete počeo skupljati svoje stvari i spremati ′porcije′, otac mi je kazao blago, blaže nego što sam ga ikada čuo: / – Lipo je što se moliš Gospi, ona će te zakrilit... I meni je uvik bila u pomoći...″








All the contents on this site are copyrighted ©.