Treća korizmena nedjelja, razmišlja pater Alan Modrić

Uz misna čitanja treće korizmene nedjelje razmišlja p. Alan Modrić 

Prošle, 2. korizmene nedjelje, misna čitanja su nas poticala na razmišljanje o Božjoj objavi i o dubokoj potrebi ljudskog bića da mu se Gospodin otkrije i razjasni mu svoju volju. Na 3. korizmenu nedjelju slušamo kako Bog nastavlja otkrivati svome stvorenju svoju bit i kako ga poziva da sve više i dublje sudjeluje na toj biti.

    U Knjizi Izlaska, nazvanoj tako zato jer opisuje oslobađanje Izraelskoga naroda iz egipatskog ropstva, a time simbolično ukazuje i na naše oslobađanje od ropstva grijeha, proces te preobrazbe života pojedinca i cijeloga naroda započinje s, po ljudskim kriterijima, jednostavnim, ali u stvari neprocjenjivo važnim riječima objave. Na Mojsijevo pitanje: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ’Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ’Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?«, Gospodin, koji mu se ukazao u gorućem grmu, odgovara: »Ja sam koji jesam!«. Kao što dobro znamo, glagol «biti» temeljni je glagol svakoga jezika – kada počnemo učiti jedan jezik, jedna od prvih stvari koje učimo jest upravo ovaj glagol: Ja sam, ti si, on je, itd. Taj glagol definira bit svakoga pojma, stvari, osobe. Tako i Bog koristeći se ovim naoko jednostavnim riječima želi čovjeku poručiti da je On u temeljima svega, da je savršen i neograničen, da sve ovisi o njemu i njegovoj stvaralačkoj moći. Objavljujući svoju savršenu bit Bog ostvaruje bliski odnos s čovjekom, počinje proces spašavanja i preobrazbe ljudskog roda. Riječima «Ja sam koji jesam» Gospodin ukazuje i na činjenicu svoje stalnosti i neprekidne nazočnosti u svijetu i u ljudskome životu, on nije onaj koji je jedanput stvorio svijet, pa ga je prepustio njegovoj sudbini, nije onaj koji je obećao da će biti uz čovjeka, pa ga je napustio kada je čovjeku najpotrebnije, nego je stalno, pa makar i na otajstven, ljudskim osjetilima nezamjetljiv način, nazočan i prati i podupire čovjeka i njegov ovozemaljski hod.

Kakvo je značenje te sveprisutnosti Božje pokazuje nam apostol Pavao u svojoj prvoj Poslanici Korinćanima kada braći ukazuje na činjenicu da je izraelski narod spašen krštenjem u «oblaku i moru», tj. u Duhu Svetomu, simboliziranom u oblaku, i u vodi krštenja, simboliziranoj u moru. Taj narod se krijepio na duhovnoj stijeni, odnosno Kristu, koja ga je sve vrijeme pratila i bila nazočna. Međutim, unatoč tome, mnogi u tome narodu su zanovijetali i gajili nostalgiju za Egiptom, kućom ropstva, vraćale su se misli njihove na opojno jelo i piće grijeha, Božji kruh im je bio pretvrd. Pavao upozorava svoje suvremenike, a onda i nas, ljude 21. stoljeća, da su takvi pojedinci na opomenu svima nama, jer i mi smo skloni grijesima i prizivamo ih, a Božje milosrđe, koje se povremeno iskazuje po našem shvaćanju i na tvrd i opor način, biva nam odbojno, neprihvatljivo za ovu našu toliko «naprednu» kulturu i civilizaciju.

    Pouka apostola Pavla na koncu dobiva svoje ispunjenje u riječima samoga Gospodina Isusa Krista u Evanđelju po Luki koje čitamo u ovome korizmenome vremenu. Na vijest o tragičnoj pogibelji Galilejaca od ruke Poncija Pilata i Jeruzalemaca od rušenja kule u Siloamu, Krist odgovara poukom i upozorenjem da ti nesretnici nisu bili veći grješnici ili Božji dužnici od drugih, pa zbog toga se ne trebamo uljuljkati u lažnu sigurnost i misliti: «Ah, tako nešto se meni ne može dogoditi, ja sam dobar, ne činim velike grijehe, nikoga nisam ubio», nego smo dužni ostvariti onaj poziv na koji nas je Bog pozvao na Pepelnicu kroz usta svećenika kada smo primali pepeo: «Obrati se i vjeruj evanđelju!» Na kraju evanđeoskog odlomka kojega slušamo na 3. korizmenu nedjelju s prispodom o neplodnoj smokvi, u kojoj vinogradar moli gospodara vinograda da poštedi smokvu, jer bi mogla u budućnosti donijeti ploda, Gospodin Isus nam pokazuje kako njegovo zagovaranje nas ljudi kod Boga Oca daje nam priliku i vrijeme za obraćenje i donošenje duhovnih plodova. Isusovo milosrđe nam kupuje vrijeme, ali ne zavaravajmo se, uvijek ostaju na snazi i riječi božanskoga vinogradara Isusa Krista da, ako smokva ne donese ploda u budućnosti, biti će posječena. Na gotovo polovici našega korizmenoga puta dolazi nam ovo upozorenje – nemojmo ga se bojati, nego neka nam bude jedan pozitivan poticaj da napredujemo u našem svakodnevnome životu i ne dopustimo da postanemo mlaki kršćani, jer Isus želi da nadmašujemo našu prosječnost u molitvi, pokori i djelima milosrđa prema bližnjima, kako bi već u ovome životu, a onda posebno u onome drugome, mogli uživati u njegovom savršenome biću i dobroti. Neka nam naš vinogradar Isus Krist, koji se brine da budemo plodna smokva, dade snage za nastavak našega puta obraćenja, a pratio nas u tome nastojanju i zagovor njegove i naše Majke Marije!