Četvrta nedjelja kroz godinu, razmišlja vlč. Darko Rogina

Draga braćo i sestre! 

Sa stajališta običnoga ljudskog razmišljanja teško je bilo shvatiti Isusov naum i naviještaj kraljevstva Božjega. Židovski je narod očekivao Mesiju, kao političkog vođu, koji će ga osloboditi od ropstva i okupacije Rimskog carstva. Narodu je doista bilo teško prihvatiti Isusovu drugačiju metodu i naviještaj Božjeg kraljevstva, njegove blizine i prijateljske ruke. Čudno je bilo prihvatiti život i naviještaj osobe koja ni u jednom trenutku ne poziva na nasilje, sukobe, neprijateljstva, sklonosti prema političkoj borbi o stvaranju nekog zemaljskog kraljevstva. U tom smislu njegovi ga sunarodnjaci nisu mogli shvatiti i prihvatiti kao Mesiju koji sebe naziva Sinom Božjim. Nakon što je potvrdio svoj mesijanski legitimitet, koji je objavljen u slavi krštenja na Jordanu, navijestivši u nazaretskoj sinagogi tekst Izaije proroka Isus doživljava odbacivanje svojih sunarodnjaka. Iako je dio njegovih slušatelja ostao oduševljen njegovim nastupom, jer sve čini novo, riječima koje izražavaju autoritet samoga Boga, drugi dio slušateljstva je ostao zaprepašten – nije li to sin Josipov? Što nam on ima za reći? Mi ga poznajemo! Očekivanja većine nakon njegova navještaja bila su politička borba i oslobođenje koje nije isključilo sukob i nasilje. Bio je potreban političko borbeni Mesija, a ne mirotvorac i blagovjesnik Božje riječi. Zapravo narod uopće nije tražio božanskog Mesiju koji će navijestiti da je Bog milostiv i milosrdan prema svome narodu. Isus je došao navijestiti čovjekovu slobodu od grijeha i jarma smrti, spasenje i vječni život. Došao je da život imamo, u izobilju da ga imamo. Došao nam je navijestiti Oca nebeskoga i njegovo blago milosrdno i prijateljsko lice prema čovjeku. Iako je pokazao drugačije lice i govor pun Božjih riječi i ljubavi, mira i pravednosti, te poziva na obraćenje ljudi mu nisu povjerovali. Takva osoba nije mogla u očima židovskog naroda biti mesija i kralj židovski. Bilo je, doduše, onih koji su krenuli za njim kao Učiteljem. Ponekad su i oni pokazali svoje ljudske slabosti, malodušnosti, malovjernosti, nevjeru, pa čak i izdaju. Zašto Židovi odbacuju Isusa? Problem je bila zatvorenost ljudskog srca prema Kristovim riječima, te vidljivim djelima; znakovima i čudesima, koje samo Bog čini. Isus im daje do znanja, svojim riječima i djelima kako nije došao vršiti svoju ili njihovu, hirovitu ljudsku volju, nego volju Oca nebeskoga koji ga šalje kao svoga Sina. On ih upozorava na Božju prisutnost među njima, koja ih budi iz njihovoga ustajalog načina života na novi, dinamični život. Novi život podrazumijeva obraćenje i odbacivanje grijeha. Odbacivanje nepravde, razdora, ljubomore, zavisti i svađa. Ovaj Lukin evanđeoski izvještaj ima poveznicu s Ivanovim proslovom u kojemu Ivan piše kako Riječ dolazi od Boga, ona je sama Bog, postaje čovjekom, utjelovljuje se. Dolazi, dakle, na svijet, kao svjetlo istinsko, ali svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Ostaje bez časti u svom zavičaju. Nazaret, grad Kristova djetinjstva i odrastanja, mladenaštva i sazrijevanja, odbacuje ga. Poznaju ga kao Josipova sina i od kuda mu pravo tražiti tako radikalne zahtjeve za promjenom načina života. Je li doista riječ o odbacivanju Božje Riječi ili pak o bijegu od Božjeg poziva na obraćenje i promjenu životnih navika? Je li to možda bijeg od neizmjerne Božje ljubavi i dobrote? Ona istina ne poznaje kompromise i dogovore, ali je jedini mogući put za čovjekovu sreću, uspjeh, blagoslov i blagostanje u životu. Čini se da čovjek tvrda srca nije mogao zamisliti, a kamoli prihvatiti Boga koji je ljubav, milosrđe i dobrota. Tako je i danas, nažalost. I umjesto da govorimo o pravoj slici Boga koju je navijestio Krist Gospodin, nama je u biti važnije stvoriti sliku nemilosrdnoga i krutog Boga opterećenoga slabim i grešnim čovjekom kojega čeka jedino kazna i kruti pogled. Slika Boga je nešto sasvim drugo – žrtva neizmjerne ljubavi. Vjera svakog čovjeka ovisi o slici Boga koju svatko nosi u sebi, a dano mu je kroz obiteljski i drugi odgoj. Prave slike Boga pomažu osobi da zauzme pravi odnos prema Bogu, da u njemu nađe sigurnost i mir, dok krive slike uzrokuju bježanje od Boga ili pobunu poput ove iz evanđelja. No, prihvaćamo li Božju riječ otvaramo put ljubavi, te je i sami nastojimo živjeti, jer Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi ostaje u Bogu i Bog u njemu“. To je put najizvrsniji. I da sve drugo u životu uspijemo, postignemo i ostvarimo, a ostanemo bez ljubavi ništa smo. Ljubav je srce kršćanskog života, najveći od duhovnih darova, jer je to jedini način kako ući u život s Bogom. I nemojmo zanemariti snažnu i poticajnu misao sv. Pia iz Pietrelcine: „Preskupo te Bog platio da bi te ostavio“.