Osvrt na izložbu slika "Grisailles" akademske slikarice Anabel Zanze

Osvrt na izložbu slika ″Grisailles″ akademske slikarice Anabel Zanze – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Optika, kao grana fizike koja proučava, razmatra i motri svojstva svjetlosti, poučava nas da se bijela sunčeva svjetlost, kada je propustimo kroz trostranu staklenu prizmu, raspršuje odnosno disperzira u devet glavnih boja spektra. Tu pojavu možemo gdjekad vidjeti i u atmosferi kada u isti mah pada kiša i sja sunce: tada će vodene kapljice raspršavati bijelu svjetlost i nebo će nadsvoditi duga. U tome spektru nema bijele boje; ona se razložila i iščeznula kako bi se druge iz nje rodile. Kao pšenično zrno koje umrijevši donese obilat rod (usp. Iv 12,24).

Bijela površina reflektira boje spektra – crna ih apsorbira. Bijela i crna su akromatske boje ili neboje. Takva je i siva, mješavina bijele i crne. Nijansa sive koja se sastoji od jednakog udjela crne i bijele, označuje u kršćanskoj simbolici uskrsnuće mrtvih. U prizoru Posljednjega suda umjetnici u srednjemu vijeku običavahu slikati Isusa zaogrnuta sivim plaštom. K tome je sivu boju sv. Bernard iz Clairvauxa, u prvoj polovici 12. stoljeća, preporučivao arhitektima i skriptorima, o čemu u ″Rječniku simbola″ (autori J. Chevalier / A. Gheerbrant, Zagreb, 2007.) čitamo: ″... opirući se prejakoj zanesenosti prirodom u onih koji njezine ljepote ne povezuju izravno s Bogom, sveti je Bernard u cistercitskoj arhitekturi preporučivao sivilo; jedno poglavlje njegova Naputka zahtijeva da inicijali budu jednobojni i bez ukrasa″. Tri stoljeća nakon sv. Bernarda, u kasnome srednjem vijeku, umjetnici na taj način nerijetko rade vanjske strane oltarnih poliptiha. U novome vijeku, u 17. i 18. stoljeću, česti su u Francuskoj i Nizozemskoj umjetnici koji se utječu isključivo sivoj boji. Siva slika kaže se na francuskome ″grisaille″, što na hrvatski prevodimo kao ″sivotvorina″ ili ″sivotvorba″.

Da pojam ″grisaille″ ne pripada isključivo nekim proteklim stoljećima i drugim zemljama – svjedoči nam mlada hrvatska slikarica Anabel Zanze aktualnom svojom izložbom naslovljenom ″Grisailles″, koja je upriličena u Zagrebu, u Radničkoj galeriji, Radnička cesta 22, a traje od 16. prosinca 2015. do 1. veljače 2016. Slijede sržni biografski podatci Anabel Zanze.

Rođena u Dubrovniku, gdjeno je završila osnovnu i srednju školu (prirodoslovno-matematičkoga smjera). Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Grafički odsjek) diplomirala u klasi prof. Ante Kuduza godine 1996. Od 1998. do 2004. predavala likovnu kulturu u Osnovnoj školi Marina Držića u Dubrovniku. Nakon toga živi i radi u Zagrebu. Članica je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika (HDLU) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU). Izlagala na dvadeset i pet samostalnih izložbi u vodećim hrvatskim muzejima i galerijama moderne i suvremene umjetnosti, k tome i na brojnim skupnim izložbama. Djela joj se nahode u mnogim našim muzejskim zbirkama i u privatnim kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Uvrštena je u vrlo značajnu knjigu Sandre Križić Roban ″Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas. Odgovornost slike u vrijeme nestrpljivog pogleda″.

U katalogu dotične izložbe napisao je povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Igor Zidić među inim sljedeće:

″Odlučujući da će siva biti zaštitnim znakom ove izložbe, Anabel se odlučuje za pohvalu oskudnosti, pohvalu umjerenosti, pohvalu odricanja, za skromnost monokromije usuprot raskošnoj polikromiji. Siva – ne određujem to ja, nego milenijska uporaba te boje u slikarstvu i verbalno u književnosti – označava, k tome, i jasno nagnuće prema velikoj monotoniji i, također, prema poetici samodiscipline i samoustezanja. Sivo je sudbinski znak prigušenih ambicija, prigušenog Ega, utišanog glasa, neušminkane ljepote, ali i simbol rada i radništva. U toj sivoj ima tvorničkoga dima, i jesenjih kiša, i magle oko Svih Svetih i Dana Mrtvih; sivo je boja, sivo je sudbina, sivo je 'doba od godine', sivo je manifest. / Kad listam katalog mogućih znakova/značenja sadržanih u sivom, a pritom nastojim da ga, koliko mogu, individualiziram, adaptiram prema slikama Anabel Zanze, ne mogu zanemariti činjenicu da među desetak naslova njezinih 'Sivotvorbi' ('Grisailles') trećina njih – izravno ili neizravno – apostrofira zemlju i zemno: jedno je 'Pepeljasto tlo' – pri čemu je pepeo samo tvarnosna inkarnacija sive, a tlo, potom, gotovo tautološko imenovanje zemljišta – drugo su 'Seminatio' i 'Récolte', kojima se imenuju dvije temeljne radnje na zemlji: sa Sjetvom (zemlja + sjeme) sve počinje, a sa Žetvom (zemlja + sjeme + vrijeme) taj ciklus završava, to jest: s njom se naznačuje novi početak.″

Zaista, snažna je simbolika Sjetve i Žetve. Citiram početak i kraj tumačenja prispodobe o sijaču iz ″Evanđelja po Luki″: ″A ovo je prispodoba: Sjeme je Riječ Božja. [...] Ono pak u dobroj zemlji – to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti″ (Lk 8,11.15). Za žetvu je, uza sjeme, vlažnu zemlju i vrijeme, potrebno strpljenje, trpljenje u horizontu nade. Potrebna je ustrajnost. I vjera. Psalmist pjeva: ″Oni koji siju u suzama, / žanju u pjesmi. / Išli su plačući / noseći sjeme sjetveno: / vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje″ (Ps 126,5-6).

Siva boja – koju Igor Zidić razložno i lijepo određuje sudbinom i manifestom, očitovanjem – ustvari je, reći ću to s nešto literarne slobode: zatvorena i u sebe okrenuta, usebna i sebemotreća, introspektivna priroda ili narav svjetlosti, onoga spektra boja o kojemu bijaše riječi na početku ovoga priloga. Naime, crno-bijela foto-grafija – ili, prevedeno s grčkoga, ″svjetlo-pis″ – zapisuje se na film tako da leća prima svjetlost i njezin spektar boja te ga suptilno raz-bojava i pre-obražava u raspon tonova ili tananih nijansi sive. Gradacijama sive (ne)boje svjetlost modelira odnosno ispisuje predmete na svjetlopisu, čineći privid reljefa, trodimenzionalnosti. Mogli bismo reći da su tzv. crno-bijele fotografije to samo nominalno, dok su realno najvećim dijelom sive, budući da je malo na njima čisto crnih i bijelih površina.

Siva je boja osobita, intimna vlastitost prirode, nature, a slova na sivoj podlozi plodovi su kulture. Na slikama Anabel Zanze tamna podloga nadaje se kao materija i mogućnost (″potentia″), dok se svijetla slova iskazuju kao forma, kao zbiljnost/čin i učinak (″actus et effectus″). Te je metafizičke dihotomije naša slikarica lucidno i umješno spregnula u djelotvornu i efektnu sintezu. Zdušne pohvale slikarici, čije su bjelokosnom bojom oslovčenē sivotvorine ustvari oživljeni i životonosni ″mrtvi monokromi″, u čijim dubinama zriju tonovi onostrane bijele tišine, gdje se susreću i stapaju vremeniti život, u kojemu ćemo kao zemna bića prije ili kasnije umrijeti, i duhovni život, koji je od vječnosti i za vječnost.