Uskrsli Krist još uvijek nosi rane

Susret s ocem Vincenzom Bordom, misionarom među siromašnima i novim bijednicima južno-korejske ekonomije opisao je Gaianni Valente u članku objavljenom na portalu Vatican insider. Ne postoje dva Isusa: sakramentalni i Isus siromaha. Ista Crkva slavi euharistiju i u siromašnima služi Kristu – tvrdi otac Vincenzo, oblat Bezgrješne Djevice Marije.

Otac Vincenzo ima prosijedu kosu i mladenačko lice. Od trinaest sati do sedam navečer možeš ga promatrati kako u kuharskoj odjeći čisti povrće i kuha rižu, a potom s brojnim prijateljima dragovoljcima dijeli obroke svojim stalnim gostima, mnogim beskućnicima i novim siromasima u Suwonu, periferiji Seoula. On to čini 23 godine, svaki Božji dan. Ali ne zovite ovo „socijalnim radom“ ili nekakvim aktivizmom. Ja sam svećenik, i sve što činim kao svećenik činim – ističe otac Vincenzo.

Iz Italije je otac Vincenzo došao u Južnu Koreju, oblat Bezgrješne Djevice Marije ispunjen misionarskim duhom. Volio je Aziju i želio živjeti s ljudima siromašnih gradskih četvrti. Čim je došao u Južnu Koreju uzeo je korejsko ime, „zovem se Kim Ha Jong, (ovdje Vincenza Borda ne pozna nitko). Dogodilo mu se više-manje, veli on, ono što se dogodilo sv. Tomi, apostolu koji nije vjerovao drugim apostolima kad su mu navijestili Kristovo uskrsnuće.

„Ali uskrsli Krist“, ponavlja Vincenzo, „još uvijek nosi rane“. A sveti je Toma povjerovao kad je prstom taknuo Kristove rane. Sada se događa isto. Uskrsloga Krista diramo u euharistiji, u Božjoj riječi, u sakramentima. Rane su njegove također otvorene ako neka osoba trpi, kada je zapostavljena i prepuštena sama sebi. Već 23. godine, svaki dan, ovdje dotičem rane uskrsloga Krista. A kad diram Kristove rane, i u meni se, kao i u svetom Tomi, rađa vjera – istaknuo je otac Vincenzo.

Eto zašto se Vincenzu-Kimu ne sviđaju poruke koje razlikuju pa i suprotstavljaju navještaj vjere i služenje siromašnima; sakramente i djela milosrđa. Nema dva Isusa, ponavlja on; sakramentalni Isus i Isus siromaha. Isti je Krist u euharistiji i u ljudima koji pate, jer oni su njegove rane. Ista Crkva slavi euharistiju i Kristu služi u siromašnima – ističe otac Vincenzo.

Kad radim za beskućnike, kada hranim gladne, Krista srećem. Ja ne nosim njima Krista, nego u njima srećem Boga, koji pati u njima. Sam je Isus u evanđelju rekao: Ono što ćete učiniti jednom od ovih malenih, meni ćete učiniti“. Nije rekao učinili ste siromašnima, ni dobro ste djelo učinili. Rekao je: „Meni ste učinili“. On se poistovjetio sa siromašnima. Pred siromasima se osjećam kao i kad sam pred svetohraništem. Klanjam se – ustvrdio je otac Vincenzo.

Stoga je 1993. godine ustanovljena 'Kuća Anna'. Gdje osim menze, siromasi i novi siromasi južnokorejske turbo-ekonomije nalaze odjeću, tuševe, brice, konačište i radionice za one koji žele raditi. Nalaze odgovore na osnovne potrebe, svima se omogućuje novi početak. U kući sve ide naprijed kao da je riječ o nekakvom produženom čudu, zahvaljujući dobročiniteljima i umreženim dragovoljcima koji su, više-manje, praktični katolici, ali ima i ateista, agnostika i budista – veli otac Vincenzo.

U društvu gdje se i vjerske zajednice katkada prilagođuju marketinškoj logici kako bi povećale ukupni „prihod“ vjernika, talijanski misionar ne požuruje obraćenja. Prepušta drugima da diraju srca. Tko dođe ovamo jamačno će iskusiti duboko duhovno iskustvo, a sve ostalo je u Božjim rukama. Na meni je da obavljam svoj posao, a On neka obavlja svoj. Duh Sveti obraća, a ne ja. Od mene se traži jedino da budem dosljedan s onim u što vjerujem i što propovijedam svaki dan – veli otac Vincenzo.

Obavljajući svoj posao, otac Vincenzo se suočio s izvanrednom zajedničkom hitnošću koju još nisu posvema primijetili hipertehnološki senzori južnokorejskoga društva. To su oko 200 tisuća djece-ulice, raspršene po gradskim periferijama Južne Koreje. Jedan grad novih nevidljivih. To je ljudska žrtva 'propalih' i 'gubitnika', naraštajni otpad koji izbija iz rana bezočnoga društvenog natjecanja – pojašnjava misionar.

To je sasvim nova pojava, ni socijalni radnici ne znaju kako se suočiti s pojavom. Otac Vincenzo sa šatorom u kombiju, sličnom školskim kombijima, i svojim prijateljima tjedno tri noći boravi u „ničijoj zemlji“, na ulicama gdje ta djeca provode dane u kriminalu, kocki i nasilju. Tako pak Crkva, poljska bolnica, o kojoj govori papa Bergoglio, nije samo neka formula za nove klerikalne konformizme – primjećuje autor članka.

Mnogi imaju manje od petnaest ljeta. A na ulicama se prostituiraju, kradu, batinaju. Ta djeca oca Vinceza podsjećaju na Jišmaela, Abrahamova sina kojeg je imao sa sluškinjom Hagarom i kojeg je nakon Izakova rođenja potjerao iz kuće, zajedno s njegovom majkom. U pustinji je Hagara ostala bez vode, ostavila je svoga sina da ga ne gleda kako umire. Bog je čuo plač djeteta, koje su svi napustili. Svemogući Bog, Svetac nad svecima, nije imao mira na svojem prijestolju u zlatnom nebu. Čuo je drhtavi glas djeteta u pustinji. To je glas i ovdašnje djece. Gledajući njih, Bog pati, jer su njegova djeca – tvrdi otac Vincenzo.

Tako je ustanovljena Agit, umrežene kuže za udomljivanje dječaka s ulice kako bi im se pomoglo da se izmire sa svojim obiteljima, da ponovo pohađaju školu ili da se negdje zaposle. Otac Vincenzo vodi dragovoljačke skupine, nastavnike i psihologe, uključene u projekt. Materijalnu pomoć dobiva od ustanovâ jer, veli, da u Koreji „priznaju valjanost onoga što čini“. A Crkva je u Koreji, za koju mnogi vele da joj prijeti opasnost buržujstva, zahvaljujući papi Franji, raspoloženija i pozornija na siromahe i one koje zatire društveno nadmetanje.

Svećenici dolaze da mi pomognu, šalju dragovoljce, podupiru nas kako mogu. Tako se 'Kuća Anna' pomalo pretvara u djelo krajevne Crkve, i nije samostalni iskorak nekoga osamljenoga, velikodušnog svećenika. Otac Vincenzo rado govori o novim zacijeljenim ranama, o spašenim životima. On je pak radostan kao neko dijete. Ne činim ovo jer sam dobar, nego zato jer tamo, na ulicama, u gradskim pustinjama, u 'ničijoj zemlji' susrećem Boga, u onom što on čini – zaključio je otac Vincenzo