2015-12-06 15:01:00

Esther Gitman o nadbiskupu Stepincu


Osvrt na predavanje povjesničarke Esther Gitman o nadbiskupu Stepincu te na izložbu propagandnih karikatura »Alojzije Stepinac u slici i riječi« pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Prošloga je puta bilo riječi o montiranome političkom suđenju nadbiskupu Alojziju Stepincu, o tome kako ga je papa Pio XII. imenovao kardinalom, a Ivan Pavao II. proglasio blaženim, zatim o procesu Stepinčeve kanonizacije, koji je priveden kraju, ali se zbog otvorenih protivljenja iz krugova Srpske pravoslavne Crkve i političkoga vrha Republike Srbije čeka s proglašenjem Stepinca svetim. Katolička Crkva u Hrvatskoj svesrdno nastoji da se putem susretljivih, istini otvorenih dijaloga sa Srpskom pravoslavnom Crkvom razjasne prijepori kako bi se spriječili novi napadi i podmetanja u odnosu na našega bl. Alojzija.

Promicanju istine nesumnjivo je doprinio referat što ga je 23. studenog, večer uoči međunarodnoga znanstvenog skupa »Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća«, održala u dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta na zagrebačkome Kaptolu američka povjesničarka Esther Gitman. Ona je kao židovska djevojčica spašena od logora i smrti te je 2011. objavila knjigu »Kad hrabrost prevlada« (»When Courage Prevailed«) o spašavanju i preživljavanju Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. A dotični referat, naslovljen »Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, na suđenju organiziranom od strane Titova režima; povjesničari i sadašnja srpska vlast«, utemeljila je Esther Gitman, kao i rečenu knjigu, na podatcima iz hrvatskih arhiva, dokumenata američkih obavještajnih službi i State Departmenta, zatim diplomatskih izvora i svjedočanstava brojnih ljudi koji bijahu spašeni i preživjeli zahvaljujući zauzetnim i hrabrim nastojanjima nadbiskupa Stepinca. U kritičkom i činjeničnom rastakanju povijesnih, ideološki motiviranih krivotvorbi i laži, američka je povjesničarka citirala dio povjerljivoga okružnog pisma o vjerskim prijelazima, koje nadbiskup je Stepinac 1941. odaslao katoličkim dušobrižnicima:

»Kada dođu k Vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju.«

Esther Gitman završila je predavanje navodeći Stepinčeve riječi koje izražavaju njegovo čvrsto stajalište da je svaki čovjek najveća vrijednost, riječi koje smjelo prkose rasnim teorijama o višim i nižim rasama: »Postoji samo jedna rasa – to je Božja rasa!«

Ujedno je u predvorju dvorane »Vijenac« otvorena izložba propagandnih karikatura »Alojzije Stepinac u slici i riječi«. Nakon referata Esther Gitman, o toj su izložbi govorili Frano Dulibić s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu te mons. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Izložbu su priredili Tomislav Anić, Mario Kevo i Suzana Obrovac Lipar s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. S jedne su strane predočene karikature satiričkih listova, zagrebačkoga »Kerempuha« i beogradskog »Ježa«, a te su agitpropovske crtarije nesmiljeno, gotovo svaki dan tijekom 1945. i 1946., prikazivale Stepinca kao tobožnjega klerofašista, bešćutnoga zločinca i krvnika, mrzitelja i progonitelja komunistâ i Srbâ; koji, primjerice, vuče konce u »kaptolskome klerofašističkom kazalištu lutaka«. Te su neutemeljene, po ideološkome obrascu skrojene, izuzetno niske i prostačke karikature djelovale svojom sugestivnošću, oblikujući javno mnijenje snažnije nego novinski tekstovi budući da bijaše mnogo nepismenog i polupismenog stanovništva koje se imalo agitpropovski nahuškati protiv Stepinca i Katoličke Crkve. Uz karikature su s druge strane predočene – kao činjenična i dokumentirana negacija oslikotvorenih kleveta i mitova – preslike mnogih dokumenata: Stepinčevih propovijedi i drugih javnih govora, pisama i ostalih spisa koji vjerodostojno svjedoče o njegovim molbama, prosvjedima i zauzimanjima za progonjene Srbe.

Vrijedi citirati makar jedan na izložbi predočen dokument: dio Stepinčeve propovijedi izrečene u zagrebačkoj katedrali na blagdan Krista Kralja 1941., kojom prilikom Nadbiskup poziva na kršćansku ljubav prema bližnjemu bez obzira na njegovo ime odnosno podrijetlo, osuđujući bezbožne ideologije te mržnju i nasilje koje one potiču:

»Na jednu bih Vas stvar želio danas napose upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, prema čovjeku, bez razlike kako se zvao. U ovo zadnjih nekoliko decenija uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet, da je mržnja postala reć bi glavnim pokretalom sviju ljudskih čina. Pogibelj je da i oni, koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtve strasti mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva – zakon ljubavi.«

Na taj je dokument, koji je uredno ovjeren žigom Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu, a zaprimljen kao dokazni materijal u sudskome postupku pod brojem 1096 – samovoljno naznačeno crvenim slovima »ne«. Posrijedi je samo jedan od mnogih dokumenata koji su tim »ne« tendenciozno i nepošteno izuzeti iz razmatranja na montiranome političkom suđenju nadbiskupu Stepincu.

Treba k tome reći da se mnogo Srba pravoslavaca, čestitih i istinoljubivih ljudi, prijavilo svjedočiti u prilog optuženom nadbiskupu Stepincu, hoteć iskazati da je Nadbiskupovim zauzimanjem i uz njegovu pomoć spašeno na tisuće i tisuće srpske djece, ali i značajan broj odraslih srpske nacionalnosti. Ti pravedni i dobrohotni svjedoci bijahu: slavonski vladika Emilijan i brojni pravoslavni parosi, zatim sveučilišni profesori Julije Budisavljević, Branko Dragišić, Milutin Radetić, Marko Vidaković i druge ugledne ličnosti. Nažalost, komunistički javni tužilac Jakov Blažević uspio je ishoditi sudsko neprihvaćanje njihovih očitovanja; štoviše, grubo im je onemogućio svjedočiti etiketirajući ih »klerofašistima«.

Tim pravdoljubivim svjedocima pridružio se i Bazilije, ili Vasilije, Rusović, jugoslavenski konzul u New Orleansu, koji je u znak prosvjeda istupio iz konzularne službe, a htio je svjedočiti i glavar Srpske pravoslavne Crkve u Americi, episkop Dionisije Milivojević.

Dragi slušatelji, u sljedećem ću prilogu govoriti o sadržajima predavanja na znanstvenome skupu »Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća«, te ću, služeći se potvrđenim podatcima i rabeći suvisle argumentacije, obeskrijepiti neke unutar predavanjâ izrečene tvrdnje i zaključke koji nisu u skladu s istinom o nedužniku i pravedniku Alojziju Stepincu, našemu blaženiku i, zdušno se nadamo, uskoro svetcu.








All the contents on this site are copyrighted ©.