O. Manuel Dorantes: Na Sinodi sam vidio autentičan dijalog različitih gledišta

Otac Manuel Dorantes svećenik je Čikaške biskupije koji je služio kao španjolski izvjestitelj na netom zaključenoj Biskupskoj sinodi o obitelji. O. Dorantes bio je prisutan u sinodskoj dvorani za vrijeme svih zasjedanja, slušao je govore i pratio rasprave u manjim radnim skupinama kako bi potom na brifinzima izvijestio medije o tijeku Sinode. Ovih smo dana imali prigodu razgovarati s o. Dorantesom i čuti njegove dojmove i komentare, kao i osvrt na najkontroverzniji dio završnog dokumenta Sinode. Poslušajte što nam je rekao.

Hrvoje Juko: Možete li nam nešto reći o svojim dojmovima sa Sinode? Vi ste bili u sinodskoj dvorani za vrijeme čitavog procesa. Možete li nam nešto reći o svojim dojmovima atmosfere, rada, odnosa među sinodskim ocima...?

O. Manuel Dorantes: Što se tiče atmosfere, mislim da je otpočetka postojala pomalo razlika između prvog, drugog i trećeg tjedna. Prvo smo imali susret mnogih biskupa iz čitavoga svijeta, od kojih se mnogi nikada prije nisu vidjeli. Mnogi su biskupi čuli imena kardinala, vidjeli ih na televiziji ili u novinama, ali nisu zapravo znali tko su ti ljudi. Vidjevši ih kraj sebe… bio je to doista prvi susret kad su se prvi put vidjeli i pokušali jedan drugoga slušati.

Prvi je tjedan bio tjedan izlaganja koja su se usredotočila na prvi dio radnoga dokumenta (Instrumentum laboris), koji se bavio s mnoštvom zapravo općenitih stvari. Kako znamo, metodologija koju je Sinoda slijedila je ona Aparecide, naime „vidi, prosudi, djeluj“. Zbog toga se prvi tjedan radio o tome da vidimo sadašnje stanje i stoga se puno biskupa usredotočilo na gledanje, a puno ih je bilo usredotočeno na metodologiju. Rekli su: „Čekaj. To nije kako radimo.“ Osobito je za europljane to bila potpuno nova metoda. To je Latinska Amerika i rezultat biskupa koji iz Latinske Amerike dolaze u Vatikan. Možda je sama Sinoda bila prvo stvarno utjelovljenje Latinske Amerike ovdje. Ne možemo zaboraviti da tadašnji nadbiskup Jorge Mario Bergoglio vodio Aparecidu i slijedio tu metodu s „vidi, prosudi, djeluj“.

Vidjeti je prvi korak u kojem, zapravo, gledamo stvarnost, ne kroz leću, ne pokušavajući je filtrirati kroz kršćansku teologiju ili sociologiju ili bilo koju drugu leću. Samo gledamo stvarnost. I to su kao pastiri radili u prvome tjednu. Bilo je mnogo biskupa koji su bili pomalo zbunjeni, [govoreći]: „Čekaj. Svaki crkveni dokument počinje s Biblijom ili s Presvetim Trojstvom ili s Isusom. Zašto počinjemo s problemima?“ To ih je pomalo zateklo. Stoga je među nekima bilo malo zbunjenosti. Većina latinsko-američkih otaca – bilo ih je oko 62 – njima je to bilo poprilično poznato. Znali su točno što se događa i stoga su odmah počeli govoriti o pitanjima.

Potom, kako je tjedan prolazio, mnogi su od njih stvarno započeli s unutarnjim dijeljenjem, specifično s obzirom na prošlogodišnju Sinodu. Na prošlogodišnjoj Sinodi postojali su mali krugovi – circoli minori – ali prošle godine nisu imali toliko vremena. Ove su godine imali daleko više vremena i stoga se ostvario pravi dijalog, prava rasprava. Sjećam se kad sam bio u jednom od malih krugova da su došli do paragrafa o useljavanju i jedan je od biskupa htio samo prijeći na sljedeću stvar. No drugi je rekao: „Braćo, je li u redu da samo raspravimo kako useljavanje utječe na naše biskupije?“ I jedan je počeo govoriti: „Selioci su veliki blagoslov za moju Crkvu i moju biskupiju, gdje je vjera pomalo stagnirala – u prakticiranju vjere. Useljenici koji dolaze, oni oživljuju naše crkve i veliki su blagoslov.“ No odmah je drugi biskup, iz biskupije iz koje su se ljudi iseljavali, rekao: „Čekaj malo. Dobro je za tebe, ali što je sa mnom, gdje ljudi napuštaju moju biskupiju?“ I govorio je o tome kako je, primjerice, prosječna dob ljudi koji služe na misi sada preko 70 godina. I pitao je: „Što će se dogoditi s Katoličkom Crkvom u mojoj biskupiji za 10 godina? Dobro za tebe što imaš moje useljenike, ali oni pripadaju meni“ I onda se razvila prava rasprava o toj temi. 

Stoga, započelo je s metodom i svi su se usredotočili na metodu u prvome tjednu. Onda, u drugom tjednu su ušli u sadržaj, a u trećem tjednu su počeli predlagati rješenja ili moguće ideje kako odgovoriti na te probleme.

Hrvoje Juko: Kakav je Vaš dojam razlike između Vašeg iskustva unutar sinodske dvorane i možda medijskih izvještaja?

O. Manuel Dorantes: Moj se rad primarno ticao medija i izlaženja kako bih s njima mogao podijeliti priče. Otkrio sam da su mediji bili vrlo selektivni. Pomalo su birali što im se sviđa u sadržaju koji smo im mi pružili – o. Federico Lombardi i čitava naša ekipa. Naš je cilj bio da budemo prisutni unutar sinodske dvorane i onda izađemo i izvijestimo što se unutra zbivalo. Bilo je fascinirajuće vidjeti koliko smo toga rekli i koliko su toga preuzeli sekularni mediji. Oni traže jednostavne priče. Pitanja koja su složena, poput obitelji, ne dobivaju naslovnice. Većinu njih ne zanima pravo bavljenje složenostima obiteljskoga života. Većinu njih stvarno fascinira sukob. To je laka priča za napisati. I stoga, kad smo mogli istaknuti neke sinodske oce koji su možda Sinodi predlagali progresivnije ideje u usporedbi s više tradicionalnim pogledima, jednostavna stvar za novinara jeste da ih, u biti, stavi u sukob i stvori mit o njihovoj međusobnoj borbi, kao da postoji nevjerojatna, napeta [situacija]; da jedan s drugim ne razgovaraju, da su jednostavno dvije potpuno različite skupine ljudi koje se bore: liberali i konzervativci. Tako to žele prikazati.

Nažalost, to je vrlo daleko od stvarnosti. Istina je, dakako, da imamo tradicionalne biskupe i imamo progresivne biskupe u Crkvi. I to je u redu. To je potpuno normalno. Nije li divno da tradicionalni biskupi i progresivnij biskupi i više umjereni biskupi mogu imati iskreni dijalog o tome što se zbiva? Da mogu izložiti svoje perspektive? To je za mnoge potpuna novost. Osobito u mjestu kao što je Vatikan, gdje se od svih očekuje da samo, pomalo, prate crtu i slijede što Kurija i Rim kažu.

Ljudi su skloni zaboraviti vjerodostojnost crkvenoga nauka o službi biskupa. Biskupi nisu akoliti Kurije. Biskupi nisu ministranti koji samo odgovaraju na štogod Papa želi i onda to provode u svojim mjesnim biskupijama. To nije kako Crkva vidi biskupe. Biskupi imaju svoj vlastiti autoritet i svi su zajedno nasljednici apostola. Oni nisu nasljednici apostola ovisno o tome što Rimski Biskup želi da učine; nisu kraljevići koji donose zakone na temelju toga što vladar ili kralj želi. Oni su stvarni biskupi. I stoga, ono što se dogodilo je da, ako imate tu perspektivu u sekularnim medijima, da biskup nije ništa drugo doli predstavnik Pape na mjesnoj razini, i onda kaže nešto što se možda tome čini proturječno, mediji se pitaju: „Što se to događa?“ I stoga, to se nije tako odvilo. Ono što smo vidjeli, ili ono čemu sam ja svjedočio unutar sinodske dvorane bio je autentični dijalog.

Bio je jedan biskup koji je dosada sudjelovao na osam sinoda. Ovo mu je bila osma. I rekao mi je: „Znate, oče, prije prošlogodišnje Sinode“ – na kojoj je također sudjelovao – „došli bismo u Rim i morali bismo govoriti na latinskom za vrijeme samih sinodskih intervenata. Da budem iskren, oče, moj latinski nije tako dobar. Stoga bih napisao svoj govor, potom bih unajmio latinista u Rimu. Onda bih uzeo svoj govor i noć prije nego bih ga održao pozvao bih tu osobu da dođe i vježba sa mnom latinski. I onda bih ga pročitao na latinskom. I, zapravo, nisam razumio što govorim.“ Ovo je bilo drugi puta, nakon prošle godine, da su biskupi mogli govoriti na svojem materinskom jeziku – uglavnom na pet jezika.

I stoga, ono što sam vidio bio je autentični dijalog. Različita gledišta – definitivno. Zato što se stvarnosti u Crkvi i stvarnosti u obiteljima jako razlikuju – ono s čime se obitelji moraju suočiti u Africi [razlikuje se] od onoga s čime se obitelji moraju suočiti u Sjevernoj Americi ili Latinskoj Americi. Vrlo različito. I stoga su biskupi s pravom imali različite perspektive. I mislim da je to bio zreo razgovor. U redu je da ljudi imaju drukčija gledišta. Ja nisam vidio to unutarnje previranje. Mnogi su ljudi govorili: „Pa, možda ima biskupa koji su na jednoj strani i biskupa koji su na drugoj. A neki su možda čak i protiv Pape“. Ono što sam ja vidio je da su ljudi odgovorili na Papin poziv. Papa im je rekao: „Želim da govorite s 'parhessiom' i želim da se ponizno slušate“. Zasigurno su govorili s „parrhesiom". Vrlo su jasno govorili pred njim i, ako se prisjetite prošle godine, Papa je započeo razgovor sa Sinodom, prvi govor koji je održao u Sinodi, u kojem je rekao: „Održao sam konzistorij s kardinalima i nakon toga konzistorija, primio sam pismo od jednog kardinala, u kojem mi je rekao: 'Bilo je puno kardinala koji nisu zapravo rekli što su htjeli reći' iz poštovanja prema meni“. I rekao je biskupima: „To me je jako rastužilo. Želim da slobodno govorite“. I tu je upotrijebio poznati citat s „parrhesiom“. I to su biskupi učinili. Govorili su s „parrhesiom“. Također smo vidjeli kako ih je Duh Sveti vodio. Meni je to bila jedna od najdivnijih stvari – kad pogledate konačni dokument – da su se ljudi koji su imali vrlo različita gledišta, s vrlo različitim iskustvima Crkve, sastali i snažno podržali čitav dokument s konsenzusom.

Hrvoje Juko: Zasigurno je jedna od tema o kojoj se puno izvještavalo bio prijedlog pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane. I paragrafi – zapravo ne govore o tome prijedlogu, ali su donekle povezani; paragrafi o integraciji i razlučivanju. I to su paragrafi koji su dobili najveći broj negativnih glasova. Možete li to komentirati? Čini se da postoje različita tumačenja. Primjerice, kardinal Kasper je rekao: „Da, to je korak prema mojem prijedlogu“, a s druge strane imamo kardinala Pella, koji kaže: „Ne, ništa se zapravo nije promijenilo. To nije otvaranje pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane.“

O. Manuel Dorantes: Treba imati na umu da je bilo 270 sudionika s pravom glasa i da od tih 270 – bilo da je riječ o kardinalu Pellu ili manje poznatom kardinalu, ili pak o kardinalu Kasperu ili manje poznatom biskupu – svi su glasovi bili jednaki. Ono što smo mogli vidjeti po pitanju tih paragrafa je da nije tako lako reći što se doista dogodilo, ako pokušavamo otkriti zašto su ti paragrafi imali manje glasova. Jer, s jedne strane, jedno je moguće tumačenje da sinodski oci nisu htjeli specifično govoriti o pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane. Htjeli su zatvoriti vrata tom pitanju i nisu ga htjeli poimence ni spomenuti. To je jedno tumačenje. Drugo je tumačenje da su neki sinodski oci rekli: „Ovo ne ide dovoljno daleko. Ova izjava, kako stoji, ne otvara vrata koliko smo željeli“ – i zbog toga je dobio manje glasova. Koje je onda ispravno? Samo bi tajnik sinode, mislim, znao točno tko je kako glasovao.

Ali, sve u svemu, mislim da smo mogli vidjeti Crkvu koja pokušava odgovoriti na ovu stvarnost, ne držeći je više pod tepihom, već iznoseći je na vidjelo. Je li to korak naprijed i u kojem smjeru? Doveo bih u pitanje bilo koga tko želi na to staviti „usmjerenje“. Više nego bilo što drugo, prema meni su ti paragrafi izrazili želju Crkve da odgovori na stvarnost s kojom se obitelji danas suočavaju, osobito osobe koje su rastavljene i ponovno oženjene. Ne mislim da Crkva želi jednostavno reći: „Vrata su potpuno zatvorena“. I ne mislim da Crkva govori: „Vrata su potpuno otvorena. Dođite, svi!“ To nije ono što dokument kaže.

I to vam kažem na temelju onoga što sam čuo u dvorani. Biskupi se hrvaju s tim problemom. Nije lako dati odgovor. Razumijemo nauk. Vjerujemo u nerazrješivost braka. Želimo biti poslušni i poštovati crkvenu predaju i Isusove riječi u evanđelju. Kako možemo to učiniti, pomažući istovremeno onima koji ne odgovaraju očekivanjima? To je pitanje formiranja njihove savjesti i hodanja uz njih. Ali ne možeš stvarno formirati nečiju savjest ako nisi spreman zaprljati ruke, kao što je papa Franjo rekao obiteljima i biskupima u Sjedinjenim Državama za vrijeme svojega posjeta. Osobito se sjećam mise kanonizacije Junípera Serre, kad je svećenicima i mladima postavio izazov. Rekao je: „Zaprljajte svoje reverende. Idite i hodajte s ljudima, osobito s onima koji pate.“ To je prvi korak. Drugi je korak onda formirati savjest osobâ, prema Kristovu zakonu i zakonu njegove Crkve. Često ljudi žele početi s onim drugim. Žele početi formirati savjesti i onda hodati s ljudima. Ali postoji nešto neprirodno u tom odnosu. No, trebamo činiti oboje: naviještati Kristovu istinu i pratiti ljude. I stoga, ono što vidimo u tim paragrafima jeste želja Crkve – jer i oni su dobili većinu glasova – da odgovori na stvarnost s kojom se ljudi suočavaju.