Kako bi se prema migrantima ili izbjeglicama trebali postaviti vjerodostojni kršćani?

O tome kako bi se prema migrantima ili izbjeglicama trebali postaviti vjerodostojni kršćani, istinski sljedbenici Isusa Krista – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

U prošlome prilogu bilo je riječi o identitetskim, vjerskim, demografskim i geopolitičkim aspektima tzv. »izbjegličke krize«, a danas ćemo razmatrati njezin izuzetno važan i osjetljiv humanitarni aspekt. Valja uvijek imati na umu da se u središtu svih humanitarnih problema zatječe čovjek u nevolji, kojemu je pristupiti nikako drukčije doli čovjekoljubivo i uviđavno, milosrdno i dobročiniteljski. A takav naš pristup treba biti ne samo snažno nego i konstitutivno obilježen kršćanskim naukom. Pokušat ćemo u tome smislu odgovoriti na pitanje kako bismo se prema migrantima iliti, hrvatski rečeno, seliocima trebali postaviti mi kršćani, ako se hoćemo svojim stajalištima te iz njih proizišlom činidbom iskazati vjerodostojnim sljedbenicima Kristova evanđelja.

Stoga se u traganju za ispravnim i vjerodostojnim pristupom tomu humanitarnom problemu utječemo s pouzdanjem Bogočovjeku Isusu Kristu. Ključ za pronalaženje njegova lica jest razumijevanje povijesnospasenjske činjenice da Isus iz Nazareta u svojoj zemaljskoj povijesti bijaše »čovjek za druge«, »Christus proexistens«, koji je iz ljubavi za sve ljude, za čitav svijet, preuzeo na sebe grijehe svijeta te na križu prolio svoju otkupiteljsku i spasiteljsku krv.

Iz povijesnospasenjske istine da je Bogočovjek Isus umro za druge, za čitavo čovječanstvo, proizlazi poruka nama kršćanima, njegovim sljedbenicima: čovjekova osoba ima apsolutnu vrijednost i zato je sveopća solidarnost među ljudima apsolutni zahtjev čovještva. Jedini način da taj apsolutni zahtjev čovječji rod uzmogne oživotvoriti, makar ljudski nesavršeno, ograničeno, u našoj smrtonosnoj navezanosti na grijeh – jest taj da se utječemo životodajnomu Bogu, Bogu što se utjelovio i postao čovjekom, i to čovjekom koji je u radikalnome smislu oživotvorio ono »za druge«, čovjekom solidarnosti i nade, mironosnomu Mesiji, koji je »Christus proexistens«.

U tome smislu, kroz tu Bogom danu te Kristom oprimjerenu mjerodavnu i smjerokaznu optiku valja gledati na selioce, uglavnom nekršćane što dohode u Europu, naš kontinent čiji se vladaoci i moćnici, nažalost, olako i nerazborito odriču kršćanskog identiteta. Stoga bi se moglo kazati da je ova tzv. »izbjeglička kriza« iznijela na vidjelo zbiljsku krizu identiteta tobožnje »ujedinjene Europe«. Shvatimo li krizu identiteta kao krizu čovjekova osobnog i kolektivnog samorazumijevanja u novonastalim, kaotičnim uvjetima duhovne situacije vremena, najvjerodostojniji način da ponovno zadobijemo izgubljeni europski kršćanski identitet jest taj da se u vlastitim stajalištima i djelima ravnamo prema onomu što o Isusu čitamo u evanđeljima i drugim novozavjetnim knjigama.

A evanđelist Matej predočava nam ove Isusove riječi:

»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni'. [...] 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'« (Mt 25,34-36.40).

K tome je u »Evanđelju po Mateju« više nego vrijedno citiranja Isusovo »zlatno pravilo«: »Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci« (Mt 7,12).

Neotklonjivo se nameće retoričko pitanje: Može li se kršćanin vjerodostojno i dosljedno zalagati za zaštitu života nerođenih i umirućih, tj. biti gorljivi protivnik abortusa i eutanazije, a istodobno ostati neosjetljiv prema rođenoj djeci i njihovim roditeljima, prema svim seliocima, mladim i starim, prema čeljadi koja je umorna, gladna, promrzla, mokra, iscrpljena, nerijetko i bolesna, koja samo želi živjeti daleko od rata koji nije započela ni htjela? Nikakav politički pragmatizam, pa ni razumljivi strah od nahrupjeloga mnoštva stranaca druge vjere i različite kulture, koji se nerijetko ponašaju vrlo nekulturno – ne dopušta kršćanima da budu neosjetljivi na ljudske patnje i da patnicima ne pomognu. Od kršćana se traži da nadiđu ono čisto ljudsko, ponajvećma strahove i predrasude, te uđu u prostor Bogom dane slobode i milosti. Biti pravi kršćanin jest zahtjevno i teško. No zaista ne možemo braniti od nekršćana svoj kršćanski identitet tako da postupamo nekršćanski, suprotno riječima Kristovim.

Uistinu, svaki je čovjek – bio on ili ne bio kršćanin, vjerovao ili ne vjerovao u Krista – jednako vrijedan. Dijete je Božje, i stoga naš brat, naša sestra. Međutim, nipošto ne znači da trebamo jednako vrednovati kršćanstvo i druge religije, da se trebamo odreći svojega kršćanstva, zanemariti sigurnost i izložiti opasnosti svoj narod i svoju domovinu. Poglavito stoga što izvjesnim biva da je među migrantima i stanovit broj pritajenih terorista, koji će pričekati pogodan trenutak da onima koji ih primaju nanesu zlo. A dobrohotni migranti trebaju se integrirati i poštivati zapadnjačku kulturu koja ih prima.

Nadamo se da će razjedinjena Europa moći zaštititi svoje građane, a da pritom ne pokaže nehumano lice spram pridošlicâ. Do sada su europski vlastodršci očitovali nejedinstvo, različito se postavivši prema migrantima: od zaziranja i grubog neprihvaćanja do bolećivog nagovora na nekritičko prihvaćanje, od tvrdokornog i licemjernog Viktora Orbána do nepromišljene i nedosljedne Angele Merkel. Izbila je na vidjelo nedoraslost i dvoličnost Europske unije, čije se hiperbirokratizirane strukture zaokupljaju sitničavim pravilima o veličini krastavaca, zakrivljenosti mrkava, prodaji domaćega sira i vrhnja i sl. – a onda se na unutarnjim granicama te iste tzv. »ujedinjene Europe bez granica« podižu protiv stranaca bodljikave žice kakvih nije bilo ni u doba blokovske podjele i Hladnoga rata. Takve ovodobne vlastodršce i zakonodavce Isus upozorava riječima: »Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!« (Mt 23,24).

O žalosnoj slici Europe koja gubi kršćansku identitetsku samosvijest te se odriče Isusa Krista i njegovih simbola, jasno govori slučaj biskupinje Eve Brunne iz Švedske luteranske Crkve, koja je predložila da se u štokholmskoj luci s crkve i unutar nje uklone križevi i druga kršćanska obilježja te se označi smjer Meke, kako bi se muslimani koji dolaze na molitvu »osjećali dobrodošlima«. U Hrvatskoj pak, kako reče pater Tvrtko Barun, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice, službe koja svesrdno pomaže mahom pripadnicima islama – mnogima smeta nenametljivi posvojni pridjev »isusovačka«, vidljiv na odjeći pripadnika te službe.

Treba kazati da se od kršćana ne traži samo vjera i milosrđe nego i mudrost. U Svetome pismu, Starom i Novom zavjetu, riječi »mudrost«, »mudrac«, »mudar«, »mudri« i sl., pojavljuju se gotovo 700 puta. Završavam svevremeno suvremenim Isusovim naputkom iz Matejeva evanđelja: »Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!« (Mt 10,16).