Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu - p. Alan Modrić

Velika prepreka u duhovnom napretku jednog vjernika jest zadovoljavanje s osrednjim, s prosječnošću. Umjesto da se u našem životu ostvaruje Gospodinov poziv za time da budemo savršeni kao što je savršen naš Otac nebeski, nastojanja kršćanina nerijetko zapnu na razini pukog, formalističkog ispunjavanja minimalnih zahtjeva i normi. Tako se možemo uhvatiti u trenucima kada se samoopravdavamo, rabimo isprike poput: “Ja idem u Crkvu, slavim Božić i Uskrs, ispovijedam se jedanput godišnje, nikoga nisam ubio niti prevario”. Naravno, važno je ispunjavati i one minimalne i formalne norme, jer tko je vjeran u malome, biti će vjeran i u velikome, ali to nije krajnja bit onoga što Gospodin Isus traži od nas. On zahtijeva ništa manje od naše kompletne osobe i zanima ga naš cijeli život, a iznad svega traži od nas potpuno i u srcu nepodijeljeno nasljedovanje spremno podnijeti i učiniti sve na njegovu veću slavu.

U prvom misnom čitanju koje slušamo na 28. nedjelju kroz godinu susrećemo misli židovskog mudraca koje stavlja u usta Salomona, po židovskoj predaji najvećeg mudraca:”Pomolih se i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja, i ništa ne cijenih bogatsvo u usporedbi s njom.” Bogatstvo je vrijednost čisto zemaljska i prolazna, dok mudrost ima sjaj bez prestanka. Ne radi se o ljudskoj mudrosti, nego o božanskoj mudrosti, koja uistinu čini čovjeka sretnim i bogatim. Ta mudrost je pravilan odnos čovjeka prema Bogu, da bude raspoloživ i otvoren. To je mudrost koja se iznad svega očituje u nasljedovanju Gospodina i njegove savršene volje, i tko tako čini dobiva i brojne darove i milosti Božje.

Da bi bila moguća mudrost nasljedovanja Isusa Krista, ona mora biti i hranjena, a najizdašniji izvor njezine snage jest Riječ Božja koja je, kako kaže drugo misno čitanje uzeto iz poslanice Hebrejima, “živa i djelotvorna, oštrija od svakoga dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh, prosuđuje sklonosti i namisli srca.” Ako je prihvaćena, donosi ostvarenje Kraljevstva Božjeg, donosi mir, radost i blaženstvo. Ako nije prihvaćena, postaje prijetnja i kazna. Tko želi da ga vodi Božja mudrost, mora razmatrati Božju riječ, mora je prihvatiti da mu rasvijetli i očisti srce, da pravilno prosuđuje. Na kraju krajeva, mora je usvojiti da bi stekao mudrost nasljedovanja, mudrost ustrajnosti i požrtvovnosti, a sve to na veću proslavu Isusa Krista, našega Spasitelja i Otkupitelja.

U Markovu Evanđelju na 28. nedjelju kroz godinu susrećemo se sa situacijom koja nam je toliko često poznata, a koju smo opisali na početku našeg razmišljanja. Dolazi do susreta Isusa s, kako kaže Evanđelje, “nekim”, koji je tako nedefiniran kako bi se svatko od nas mogao lakše prepoznati u toj anonimnoj osobi, koja postavlja jedno esencijalno pitanje onome koji nas potiče da tražimo odgovore na naša pitanja:”Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” Ovo pitanje u sebi sadrži naša esencijalna pitanja poput:”Što da radim da budem sretan, miran, strpljiv, da imam dobroga bračnog druga, dobru djecu, da mi ide dobro u školi, na radnome mjestu?” Isprva Isus kreće od onih minimalnih normi i pravila, kako bi preispitao teren, kako bi utvrdio da li smo ili da li možemo biti vjerni makar u onome malome. Zbog toga kaže:”Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!” Kada uvidi da smo došli do te potrebne razine vjerskog života, onda slijedi njegov konačni zahtjev, zahtjev za nepodijeljenim nasljedovanjem njegovog života i osobe:”Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.” Isus traži nenavezanost na ono što prolazi. Nije to mržnja, obescjenjivanje ovozemnih vrednota, nego njihovo pravo vrednovanje: koristiti ovozemna dobra da usrećujemo potrebne i siromahe, i pribavimo tako vječnu sreću. Posjedovati samo po sebi nije grijeh, ali je blaženije davati, jer samo davanje istinski obogaćuje. No, ono najvažnije je sadržano u zadnjem Isusovu pozivu:”dođi i idi za mnom!” Bez toga je odricanje od dobara besplodno, jer ako nema nasljedovanja Gospodina Isusa, nema niti iskrenog davanja i odricanja, nego se radi, uglavnom, o nekom obliku trgovine kako bi se od Boga dobilo ispunjenje njegovog obećanja o životu vječnom.

Kako ćemo odgovoriti na ovaj Isusov poziv? Hoće li naša reakcija biti da ćemo ostaviti Isusa i njegovu Crkvu smrknuta lica, jer imamo veliki imetak, to jest uvelike smo navezani na naš ego, pri čemu nam se ne sviđa ono što Gospodin traži od nas ili ono što nas i danas, u 21. stoljeću, putem naših današnjih pastira, podučava? Ili ćemo reagirati barem poput njegovih vjernih učenika koji, istina, zapanjeni pitaju kako se takvi zahtjevi mogu ostvariti, ali unatoč tome nasljeduju Krista, jedinog istinskog Spasitelja? Molimo samoga Gospodina Isusa da nam dade snage da u našem vremenu budemo oni koji će pronositi njegovu Riječ i svjedočiti njegovu ljubav i istinu, a neka nas pri tome prati i molitva i zagovor naše i njegove nebeske Majke Marije!