M. M. Letica: Osvrt na Memorijalni centar "Faust Vrančić"

Osvrt na Memorijalni centar »Faust Vrančić« pripremio i govori Marito Mihovil Letica:

Prošle sam nedjelje govorio o velikome Leonardu i aktualnoj zagrebačkoj izložbi »Da Vinci – genij i njegovi izumi« te najavih da će danas biti riječi o Faustu Vrančiću, biskupu kojega su znalci i upućenici skloni nazivati, zbog njegovih oštroumnih i pronicavih izuma, »hrvatski Leonardo da Vinci«. Ali unatoč Vrančićevoj veličajnosti, o njemu se u širim krugovima zaista malo i premalo zna. Stoga veoma pohvalno valja ocijeniti ostvarenje zamisli da se radi trajnoga prisjećanja na život i djelo vrlog i svestranoga Hrvata i Europljanina, osobita zaslužnika, rođena u Šibeniku 1551. – osnuje muzejska ustanova nazvana Memorijalni centar »Faust Vrančić«. Centar se nahodi na otoku Prviću kraj Šibenika, u mjestu Prvić Luka, nadomak Vrančićeva groba.

Treba kazati da je Memorijalni centar projekt financiran ponajvećma iz sredstava Europske unije te je bio ovogodišnji hrvatski kandidat za nagradu »Europski muzej godine«. Unatoč okolnosti da je smješten na malome otoku, razgledalo ga je u tri godine više od 13.000 posjetitelja iz Hrvatske i inozemstva.

Takvu posjećenost Memorijalnoga centra uvelike valja zahvaliti maru i umješnosti njegove ravnateljice Ivane Skočić. O postavu muzeja ukratko je kazati da se sastoji od dva glavna dijela: prvoga, koji nas upoznaje s Faustovim životom i djelom te nam predočuje preslike njegovih osobnih i diplomatskih pisama; te drugoga dijela, gdje posjetitelji mogu vidjeti funkcionalne makete strojeva i uređaja iz Vrančićeva djela »Novi strojevi«. Autor tih pomno i vjerodostojno izrađenih maketa je dr. Vladimir Lučev, dječji kirurg iz Šibenika, veliki poklonik djela Fausta Vrančića i, skupa s Ivanom Nimcom, inicijator projekta Memorijalnoga centra. Uz to u vanjskome dijelu Centra možemo vidjeti, u prirodnoj veličini, tri Faustova najznačajnija izuma: padobran, lančani most i prešu za masline.

Valja dometnuti da se 2015. prisjećamo nekoliko Vrančićevih obljetnica. Povrh svega je to 400 godina od drugoga izdanja njegova kapitalnog djela čiji puni naslov na latinskome izvorniku glasi »Machinae novae Fausti Verantii Siceni« (»Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina«). Tim je povodom upriličen, 22. rujna u Vodicama i 23. rujna u Šibeniku, Međunarodni znanstveni skup »Faust Vrančić i njegovo doba«. Pokrovitelj bijaše Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, organizator Memorijalni centar »Faust Vrančić«, suorganizator Grad Vodice, a održavanje dotičnoga znanstvenog skupa potpomogli su Šibenska biskupija, Šibensko-kninska županija, Grad Šibenik i šibenska Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«.

K tome se 2015. navršava 420 godina od izdavanja Vrančićeva petojezičnoga rječnika i 440 godina od kada je Faust Vrančić, 1. siječnja 1575., na svoj 24. rođendan, primljen u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu.

Glede Vrančićevih izuma iz knjige »Machinae novae« treba reći da su oni u Memorijalnome centru predočeni zanimljivom i poučnom multimedijalnom prezentacijom. Tako možemo između ostaloga vidjeti crteže u perspektivi i pripadne funkcionalne makete mlina tjerana jedrima, mlina obješena o stijenu, mlina postavljena u morskome tjesnacu, mlina s pomičnim krovom, zatim prešâ za masline i grožđe, strojeva za mlaćenje i čišćenje žitarica, naprave za sukanje užadi, pile za kamen, pile za drvo, zaprežnih kola, broda koji sam od sebe plovi uz rijeku, broda s otvorenim dnom, naprave za čišćenje morskoga dna, naprave za tjeranje vode uvis itd. Vrančićev mlin obješen o stijenu svojevrsni je predoblik suvremene (Francisove) turbine, mlin u morskome tjesnacu zasniva se na iskorištavanju plime i oseke na principu akumulacijskog jezera, »most s jednim užetom« zapravo je prvi poznati nacrt žičare, Vrančićev željezni viseći most toliko je utjecao na mostogradnju da ga se može držati pretečom poznatih suvremenih visećih mostova, primjerice onih u San Franciscu i Sidneyu. Nadalje, Vrančić je predložio elastični ovjes iliti amortizer zaprežnih kola, koji će postati neizbježan sastavni dio vozilâ.

Glede Vrančićevih izuma važno je istaknuti dvije stvari. Prvo, među njima nema ni jednoga ratnog stroja ni bilo kakvog oružja; po tome se Vrančić očituje kršćanskim humanistom i pacifistom. I drugo, Vrančić uvijek kaže jesu li posrijedi njegove izvorne zamisli, ili ih je pak preuzeo od drugih; pokazujući time intelektualnu čestitost prema onome što se danas običava nazivati intelektualno vlasništvo, autorsko pravo i zaštita patenata. Vrančić u djelu »Machinae novae« dosljedno rabi prvo lice množine govoreći »strojevi koje smo izumili«.

Najpoznatiji izum Fausta Vrančića zasigurno je »Homo volans« (»Leteći čovjek«), padobran koji je, prema zapisima engleskoga povjesničara Charlesa J. Wilkinsa, Vrančić oprobao skokovima s tornja u Veneciji godine 1617., a može se kod različitih autora pročitati i da je još skakao s tornjeva u Bologni i Bratislavi. Međutim, treba kazati da rečena godina teško može biti istinita, jer je Vrančić u siječnju 1617. umro. No vjerojatnim biva da je padobranom izveo, ali ranijih godina, uspješne skokove. Za razliku od toga, nema zapisa da je nacrt padobrana Leonarda da Vincija za njegova života realiziran te da je Leonardo ili bilo tko drugi pomoću njega skočio.

U Memorijalnome centru može se saznati da je Faust, kao humanistički obrazovan »homo universalis«, pisao i filozofska djela. Najpoznatija među njima jesu »Logica nova« i »Ethica christiana«. U etici je biskup Faust Vrančić, za razliku od klasične antičke misli, dao kršćanskoj ljubavi primat u odnosu na prijateljstvo. U djelu »Ethica christiana« o tome kaže (s latinskoga preveo Krešimir Čvrljak):

»Prijateljstvo o kojem su Aristotel, Ciceron i mnogi drugi od pogana mnogo toga napisali i o njemu divno izlagali, isto tako po mome sudu nije prava krepost, nego neka prirodna udruga sličnih, u koju vidimo da imaju pristup tupoglavi i živi stvorovi, te je na taj način ljubav prema rođacima i zemljacima. To prijateljstvo je neka sjena kršćanske ljubavi. Jer, ljubav ga nadilazi beskrajnim brojem načina zbog svojih plemenitijih uzroka ili učinaka. Ono na okupu drži krvnim vezom, obiknućem ili sličnošću u običajima ili ponajčešće pristaje na vlastiti probitak ili nasladu. A kršćanska ljubav u prvom redu se razlijeva prema dobrima i po vjeri bliskima, a potom i prema onim zlima i samim neprijateljima, te stoga na čitav ljudski rod neuzvraćeno proteže svoje dobrotvorje i svoju dobrohotnost. Nema u vidu svoje, nego tuđe probitke, ne samo vremenita nego većma vječna dobra te, koliko je do nje, o svemu se skrbi.«

Valja kazati da se Vrančić u logici i etici umnogome udaljava od Aristotela i priklanja Platonu, ali ostaje vjeran temeljnim učenjima Aristotelove filozofije prirode.

Dragi slušatelji, u sljedeću nedjelju bit će riječi o – za nacionalni i vjerski identitet hrvatskoga naroda izuzetno značajnu – jezikoslovnom i književnom djelu Fausta Vrančića te prije svega o njegovu uzornu kršćanskom životnom putu.