Razmišljanje uz lit. čitanja 26. NKG - p. S. Štambuk

U evanđeoskom odlomku 26. Nedjelje kroz godinu, učenik Ivan dolazi Isusu i izvješćuje ga o nekom čovjeku koji je u Isusovo ime izgonio zloduhe, a oni – učenici Isusovi – su mu, kao 'pravi učenici', branili jer ne ide s njima. Možda je Ivan, zajedno s ostalim učenicima, od Isusa očekivao pohvalu, ne znamo. Ono što nisu očekivali jest sadržaj Učiteljeva odgovora: Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.

Isus je svaki dan i svaku prigodu koristio kako bi poučio svoje učenike. Ova pouka mogla bi se shvatiti na različite načine. Ono što je očito jest činjenica, da taj čovjek nije protiv Isusa – štoviše on je za Isusa – jer upravo u njegovo Ime, izgoni zloduhe. Time on, iako ne pripada izravno skupu učenika, ipak pribavlja slavu Isusovu imenu. Vršeći službu oslobađanja, u Isusovo ime, on pomaže da ljudi shvate kako je u Isusovu imenu moć, koja čovjeka oslobađa. Time pomaže u izgradnji Božjega kraljevstva, koje je Isus došao utemeljiti. Pomaže ljudima i čini da se slavi Isus i Bog.

U Crkvi, koju ovdje predstavlja prva zajednica Isusovih učenika, ne smije biti elitizma; ne smije biti povlaštenih skupina, koje su iznad drugih. Ako su neki i postavljeni visoko, to je zbog toga da služe, a ne da se nadimaju; ako su i postavljeni iznad mnogih, to je zbog toga da se znaju sagnuti nad potrebama i ublažiti boli i rane onih koji trpe i očekuju pomoć i utjehu. Isus nastavlja poučavati svoje učenike i jasno ukazuje na odgovornost. Viši položaj i veća moć, koja je nekom povjerena, za sobom povlači i veću odgovornost i strože kriterije. Kome je više dano, od njega će se više i tražiti – kaže Isus. Papa Franjo također upozorava nove kardinale, da biti kardinal, nije čast, nego služba. Prave se i istinske časti primaju u nebu. Ovdje, ako to hoćemo, možemo služiti. Za to nam neće uzmanjkati prigode, a niti Božje milosti.

Odgovornost u služenju, u svojoj biti jest odgovornost prema Bogu. Sablazniti jednoga od onih najmanjih, koji vjeruju, kaže Gospodin, za sobom povlači veoma strogu kaznu. Isus govori o kazni koja je daleko stroža, nego kad bi netko bio bačen u more s mlinski kamenom oko vrata. Mlinski kamen obično teži stotinu ili nekoliko stotina kila, što za onoga tko bi bio s njime bačen u more, znači sigurnu smrt. A što ima gore od smrti?, možda se netko pita… Isus – kako vidimo – tjelesnu smrt i krajnju neugodu utapanja, ne smatra ni koncem, niti najstrožom kaznom. Time neizravno ukazuje na nešto nakon; na nešto poslije ovoga života; na nešto što ovaj život nadilazi. Upravo to nešto, Bog želi spasiti, ali tako da svaki čovjek u vlastitom spasenju i sam sudjeluje.

Sablazniti nekog od ovih najmanjih koji vjeruju, znači oduzeti mu pravo na život vječni koji je Isus krvavo platio. Siromasima, obespravljenima i odbačenima; onima koji trpe zbog ljudske okrutnosti ili ravnodušja, ostaje plamičak vjere i nada da će im pomoći Bog, ili barem netko tko u Boga vjeruje; tko je milosrdan.

Sablazniti takvu osobu, znači utrnuti taj plamičak i osobu ostaviti u tami i beznađu; znači staviti je u kušnju pobune prema Bogu i na put osvete i moguće nepravde. To je moralno oduzimanje – ne onoga tjelesnog života – nego onoga vječnoga. Kazna za to je veoma stroga i vječna jer ono što činimo u vremenu, Gospodin nam računa za vječnost.

Bog nas stavlja u različite odnose, jedne s drugima; daruje nas jedne drugima, kako bi smo jedni preko drugih, Njemu iskazali ljubav i milosrđe... Bogu nisam sposoban izravno uzvratiti za njegova dobročinstva, niti mu mogu dati nešto čega On već nema u izobilju, ali mu mogu uzvratiti preko bližnjega; preko bližnjega mu mogu pokazati i reći: Volim te...  Bog nam udijelio svjetlo svojega Duha, kako bismo ga sveto ljubili i postojano služili u bližnjemu... Amen.