Poniznost i malenost u naviještanju evanđelja (25. NKG); p. S. Štambuk

Isus, nakon preobraženja na Taboru, sa svojim učenicima prolazi kroz Galileju. Želi svoje učenike poučavati nasamo, na miru... Kako ih poučava i što im govori? Govori im o sebi, kao o Sinu Čovječjem, koji se predaje u ruke ljudima koji će ga ubiti, a On će – premda ubijen – treći dan, pošto se to dogodi, ustati od mrtvih...

Evanđelist Marko primjećuje da učenici nisu razumjeli Isusovu pouku, a bojali su se, pitati ga... Zapravo, možemo sa znatnom sigurnošću zaključiti, da se učenici nisu bojali Isusa, niti su se bojali za njegov život... Njihova je bojazan zapravo znak prikrivene oholosti. Bilo im je neugodno pitati Isusa, jer bi time pokazali da ga nisu razumjeli, a to su željeli izbjeći... jer ipak su oni s njime već neko vrijeme i nezgodno bi bilo nakon toliko vremena provedenog s Učiteljem, pokazati se neznalicom, ta oni su stalno s njime; postali su takoreći njegovom obitelji...

          Stigavši u Kafarnaum, u kuću gdje su obično odsjedali, Isus ih upita o čemu su putem raspravljali. Najednom tajac... Nisu mu odgovorili. Kao što su ga se za vrijeme poučavanja i navještaja muke bojali pitati da im razjasni ono što nisu razumjeli; tako su mu se sada bojali reći o čemu su razgovarali. Put od podnožja brda Tabor do Kafarnauma, dug je više od 25 km i pješice se prijeđe za oko 5-6 sati. Da su Učenici za to vrijeme razgovarali o različitim temama, Isus ih o tome ne bi posebno pitao, niti bi oni imali nelagodu kazati mu o čemu su to pričali.

To nam pokazuje da su Učenici barem većim dijelom puta prema Kafarnaumu, uglavnom razgovarali o jednoj stvari ili da je ta stvar vremenski i intenzitetom, u njihovu razgovoru dobrano prevladavala... Isus je možda i čuo o čemu govore... ipak ih nije prekidao...

Sveti pisac nam otkriva da su Učenici zapravo razgovarali o tomu, tko je najveći – da pojasnimo: tko je od njih – učenika – najveći..! Prisjetimo se: Isus želi sa svojim učenicima biti nasamo i poučiti ih. Svjestan je da s njima neće ostati još dugo vremena i ono što ih želi poučiti zaista je bitno, kako bi mogli nastaviti njegovu službu naviještanja Radosne vijesti; kako bi i sami postali svjedocima Božje prisutnosti i blizine svim ljudima dobre volje… Učenici pak međusobno razgovaraju o tome tko je od njih veći, zaslužniji i tome slično… Da bi čovjek uistinu postao Božji suradnik i svjedok njegove ljubavi i milosrđa, treba nasljedovati Sina Čovječjega, Isusa Krista. Isus govori o poniznosti, predanju i križu, ali naznačuje i slavu pobjede nad smrću, ali učenici to ne razumiju. U njima još uvijek prevladava ono ljudsko i svjetovno.

Iako mu nisu odgovorili, na pitanje, Gospodin pokazuje da zna odgovor, ali tako da ne ponizi svoje učenike. Kako profinjeno i obazrivo duhovno vodstvo nešega Gospodina! Doziva svoje učenike i daje im pravilo: ako tko hoće biti prvi, neka bude posljednji i poslužitelj svima! Isus za primjer uzima dijete. Zašto? Dijete je nevino, izravno i bez prijetvornosti; nema moći niti utjecaja i nema nam čime uzvratiti na dobro koje prima… Bezazleno je; ne nadima se i nikome nije prijetnja ili opasnost. Isus ga postavlja usred svojih učenika, zagrli ga i pouči ih o primanju, usvajanju djetinjeg, ali ne i djetinjastog mentaliteta. Prihvatiti navedene osobine djeteta, znači prihvatiti Isusa Krista, a prihvatiti njega, znači prihvatiti i primiti Boga u svoje srce i u svoj život. Tada poštovani slušatelju postajemo sposobni biti pravim učenicima Gospodinovim. Poniznost je temelj svih krjeposti, kao što im je ljubav slavna kruna.