Dvadeset treća nedjelja kroz godinu - pater Siniša Štambuk

Nakon Isusova uzašašća Apostoli su, primivši Duha Svetoga, izišli iz svojih životnih sredina – i već sukladno nadahnuću – pošli u različitim smjerovima; na – kako bi Papa Franjo kazao periferije tada poznatoga svijeta, kako bi svim ljudima ponudili evanđeosku poruku spasenja. Tako je vjera u Isusa Krista, Sina Božjega, koji nas je otkupio i oslobodio grijeha te nas pozvao u svoje kraljevstvo, došla i do naših krajeva; do mene i do tebe.

I mi smo kršteni, poučeni istinama i razlozima vjere i primili smo pomazanje Duha Svetoga... Apostoli su primljenu vjeru predali dalje, drugima. Pogledajmo, sada u sebe: što smo mi učinili s vjerom koju smo primili – ti i ja osobno? Jesmo li kome prenijeli vjeru po kojoj smo otkupljeni i spašeni i po kojoj nas Bog želi učiniti svojom djecom? Živimo li ja i ti uopće svoju vjeru i kako?

Vrlo kratak evanđeoski odlomak ove nedjelje, govori nam o čudesnom izlječenju gluhog mucavca. Taj čovjek je bio gluh, a posljedica toga je bila da nije znao govoriti, nego je mucao. Drugi ljudi su ga dakle doveli pred Isusa i zamolili ga da na nj stavi ruku; da ga ozdravi. To se i dogodilo, ali pogledajmo kako...

Prije samog ozdravljenja, Isus  je izvršio niz čina i simboličnih gesta. Čovjeka je prvo uzeo na stranu; utisnuo mu je po prst u svako uho. Zatim je svojom pljuvačkom dodirnuo bolesnikov jezik; upravio pogled prema nebu i uzdahnuo, a potom je izrekao riječ: «Otvori se». Ozdravljenje je uslijedilo odmah.

Evanđelista Marko nije zapisao ime ovog nemoćnika, što znači da to može biti bilo tko: možda ja, ili možda baš ti što slušaš. Korisno je i spasonosno Božju riječ slušati, shvatiti i primiti kao da je upravo za nas i radi nas izgovorena te ju primijeniti na sebe.

Čini se jasnim da su zdravlje i uobičajene sposobnosti i funkcije ovoga čovjeka, ovisile o njegovu osobnom susretu i odnosu s Isusom. Svaki je dragovoljni susret s Bogom za čovjeka obogaćujući, formirajući i ozdravljujući. Do susreta s Bogom dolazimo preko zajednice vjernika, ali to nije dovoljno za naše spasenje.

Potrebno nam je da se s Bogom susretnemo osobno te s njim uspostavimo osoban odnos. Kršćani vjeruju da je Isus Sin Božji, a znamo da dijete uvijek poprima narav svojih roditelja. Stoga mi vjerujemo da je Isus po svojoj naravi i Bog; čovjek koji uz svoju ljudsku narav posjeduje i onu božansku. Isusov prst ili prsti ovdje predstavljaju božansko djelovanje Duha Svetoga. Pljuvačka u ovom slučaju ima omekšati i osloboditi patnikov jezik i pobuditi mu dar govora.

Osobni kontakt s Bogom, čovjeka gotovo nikada ne ostavlja ravnodušnim ili istim. U najmanju ruku, vraća mu sposobnost da potpunije živi ljudskim životom; da riječi koje čuje može izgovoriti, ponoviti i izraziti se. Upravo te dvije sposobnosti nedostajale su čovjeku iz evanđelja. Isusov pogled uprijet u nebo jest molitva za čovjeka; to je i primjer i pokazatelj da sve dolazi od Boga, našeg nebeskog Oca. Uzdah Isusov možemo shvatiti kao emocionalnu potresenost čovjekovim stanjem i angažiranost za njega, ali kao pokazatelj cijene koju je On imao platiti za naše oslobođenje, ozdravljenje, posinovljenje. Isusov uzdah podsjeća i na početak Biblije, kada je Bog svojim dahom čovjeka oživio. Napokon, Bog uvijek stvara i djeluje po svojoj Riječi. Primijetimo da se do toga časa još ništa nije dogodilo iako je već niz radnji već bio izvršen. Dogodilo se tek na Božju riječ: Effata – Otvori se!; da su čovjeku vraćene njegove normalne sposobnosti sluha i govora.

Mnogi su ljudi našega vremena, čini se, izgubili jednu ili obje od ovih sposobnosti. Događaji posljednjih tjedana, da ne kažem godina, to podupiru. Na stotine tisuća ljudi na Bliskom istoku i drugdje se ubija, muči, zlostavlja i progoni iz svojih domova. Svijet gleda.., i vidi... i – osim u slučaju malobrojnih institucija i pojedinaca – kao da ostaje gluh i mucav poput patnika iz evanđelja. Oni koji mogu najviše, čine izgleda najmanje...

Na meni je i na tebi, na nama vjernicima: stupiti u osoban odnos s Isusom, obnoviti vlastitu ljudskost; zadobiti ponovno sposobnost slušanja Božje riječi i sposobnost verbalnoga svjedočenja njegova milosrđa i dobrote; njegove evanđeoske poruke. A zatim nam je – meni i tebi – poziv, dužnost i poslanje, gluhe mucavce ovoga svijeta dovesti u osobni kontakt s Isusom Kristom, da i oni ozdrave i povrati im se ljudskost. Bog nas ne treba kao gluhe mucavce nego kao istinske i prave svjedoke njegova evanđelja ljubavi i milosrđa, za sve ljude i svakom čovjeku na spasenje, jer Bog hoće da se svi ljudi spase. Izgovori, Gospodine, ponovno nad ovim svijetom svoj «Effata» i ponovi čudo s gluhim mucavcem... Tako budi – Amen.