Marito Mihovil Letica o knjizi »Jezik za uho«

Prilog o knjizi Zlatka Vidulića »Jezik za uho« pripremio i govori Marito Mihovil Letica:

Započinjem podsjećanjem na okolnost da hrvatski standardni jezik ima četiri naglaska i jednu zanaglasnu dužinu. Taj je standardnojezični naglasni sustav bliži i lakše usvojiv štokavcima nego kajkavcima i čakavcima. Primjerice, neštokavce njihov materinski idiom navodi da kažu »pretpostàviti«, »otvórēn«, a od latinskih usvojenicâ »maestràl«, »projékt« – dok će štokavci u većini slučajeva spomenute riječi izgovoriti pravilnim, standardnim naglaskom: »pretpòstaviti«, »òtvoren«, »maèstrāl«, »pròjekt«.

To nipošto ne znači da štokavci, koji nerijetko ostaju nekritički vjerni svojim mjesnim odnosno zavičajnim naglascima, imaju uvijek pravilan izgovor određenih riječi. Tih i takvih štokavskih govornika priličan je broj s visokom naobrazbom; štoviše, mnogo je među njima onih kojima je pravilna dikcija sastavni dio zanimanja ili zvanja. Primjerice, mnogi svećenici prilikom čitanja Evanđelja izgovaraju ovako: »Isus im ȍdgōvori...«; a pravilan bi naglasak bio, bez obzira je li posrijedi aorist ili pak pripovjedni prezent: »Isus im odgóvori...«. Ta se pogreška toliko proširila i uvriježila da je mnogi ne smatraju pogreškom, nego posve ispravnim izgovorom. Jer, kao što sam mnogo puta mogao čuti, oni su štokavci i pravilnost je njihova naglašivanja neupitna. Usuprot toj štokavskoj preuzetnosti, nerijetko združenoj s uznositošću i ustrajnom nepoučljivošću, pitam bi li analogno trebalo naglasiti »oni se dȍgōvore« ili pak »oni se dogóvore«; podsjećam pritom da infinitivi »odgovoriti« i »dogovoriti« imaju podudarne naglaske, pa bi tako trebalo biti i s drugim iz njih izvedenim glagolskim oblicima.

Nikako ne želim kazati je da moje naglašivanje na Vatikanskome radiju uvijek pravilno. Jer nije uvijek pravilno. Uplete mi se ponekad neki nepravilni zavičajni naglasak. Premda je moj materinski govor novoštokavski, i nahodi se u razvojnome slijedu jezika kojim je pisao znameniti mi suzavičajnik fra Andrija Kačić Miošić, tu su u dubljim jezičnim slojevima još uvijek živo prisutni i prežitci staroštokavskih i čakavskih riječi, čiji se naglasci u mnogim slučajevima prilično razlikuju od standardnih novoštokavskih.

No važno je posvijestiti da nitko od nas Hrvatâ – bio štokavac, kajkavac ili čakavac – ne zna standardni hrvatski jezik i pripadni mu naglasni sustav tako dobro da ga ne bi mogao i trebao znati bolje. Dakle, standardni jezik, i pisani i govorni, valja stalno učiti, marno i ustrajno poboljšavati, pristajati uz bolja i vjerodostojnija rješenja.

S osobitim ću zadovoljstvom ustvrditi da toj namisli značajno doprinosi nedavno objelodanjena knjiga »Jezik za uho«. Izdavač je Biakova, a mjesto i godina izdanja Zagreb 2014. Autor je Zlatko Vidulić, čakavac s istančanim osjećajem za naglasni sustav latinskoga i hrvatskoga jezika. Vidulićevi glavni biografski podatci kažu da je rođen 1940. u Žmanu na Dugome otoku; nakon školovanja u sjemeništu diplomirao teologiju i potom filologiju; koncem 1960-ih počeo se javljati u vjerskom a kasnije i u svjetovnom tisku; do umirovljenja 2006. predavao u sisačkoj gimnaziji latinski jezik; od 2013., nakon što je u Rimu nagrađen za svoje latinske pjesme naslovljene »Animalia terra marique«, prijevode mu povremeno objavljuje »Ephemeris«, internetske novine na latinskome jeziku.

Vidulićeva knjiga »Jezik za uho« svojevrsna je primijenjena, pače i angažirana poezija gdje su pjesničkom strašću te odmjerenošću jezičnoga znalca opjevane i time nadvladane jezične pogreške i nedoumice. Čitatelju je, nakon iznošenja primjera stanovitoga jezičnog zastranjenja, pokazan ispravan put, i to s obzirom na pravopis i pravogovor; osobito pazeći na potonje, na jezičnu eufoniju odnosno blagoglasje njegovanoga jezičnog izričaja. Stoga se naslov »Jezik za uho« iskazuje u punini svoje prikladnosti.

Služeći se stihom i rimom, kao moćnim mnemotehničkim pomagalima, tj. metodama za olakšavanje i pospješivanje pamćenja, Vidulić nam nudi fluidne i pitke, u lirsko ruho zaodjevene jezične savjete. Kao jedan od primjera navodim kratku pjesmu koja će osobitom rimom i blagoglasjem navesti čitatelja da usvoji pravilan izgovor »ȁlibi«, što znači 'drugdje, na drugome mjestu', a zabaci nepravilni »alîbi«: »Kad òptuženi znali bi: / ne krádu niti krali bi, / a drugdje bjehu – cvali bi, / pred suca mirno stali bi / jer imaju svoj – alibi.«

Vidulićevi nam stihovi također, među inim, ukazuju da je pravilno »sàtira«, »eksplìcite«, »implìcite«, »ȅgzodus« »ex cȁthedra«, a ne »satíra«, »eksplicìte«, »implicìte«, »egzódus«, »ex cathédra«. K tome možemo saznati kako se ispravno naglašuju mnoga ženska imena, bilo da su hebrejskog, grčkog ili pak hrvatskog podrijetla. Naime, ispravno je »Ràhela« i »Rèbeka«, naglasak kao u imenu Èstera, a ne »Rahèla« i »Rebèka«; ispravno je »Ânđela« i »Mȉlena«, a ne »Anđéla« i »Miléna«. Zlatko Vidulić nas ovako navodi da zapamtimo pravilan naglasak imena Ânđela: »Anđeo, Anđela, znamo, imèna česta su bila, / izvor im grčka je riječ, ali talìjanski lik. / Ipak je naglasak isti jer ù tom se s latinskim slaže: / angelus, čujemo svi, òduvijek gòvori Rim. / Možda i njemački jezik za naglasak koristan bude. / Neka i stoga dug Angeli Merkel je vijek!«

Nadalje, da je »kći« nominativni oblik, a »kćer« akuzativni, Vidulić ističe savjetom naslovljenim »Kći ima kćer, a ne da kćer ima kći«. U istovrsnome su odnosu, kako se može pronaći u knjizi, i oblici »mati« i »mater«. A glede oca, na latinskome, Vidulić poučava u savjetu »Pȁter, patra itd., a ne pater, patera«.

Sloboda na latinskome jeziku, poručuje Vidulić ponajprije Dubrovčanima, ne kaže se »lìbertas«, nego »libȅrtas«: »Gradu svetoga Vlaha sloboda je svetinja prava, simbol je postala davno te zastava njegova zbori / latinskim jezikom svima da sveta je Gradu sloboda. / Pravi je grijeh, oskvrnuće za riječ, ne reći 'libertas'!«

A o »političarskome infinitivu« Vidulić duhovito pjeva: »Oni, puka zastupnici, / prema tomu zaštitnici, / zà tu radnju – tu se slažu – / 'zaštititi' rado kažu! / No 'zaštititi' se kaže, / pravila i zà njih važe!?«

Ovi versificirani jezični savjeti, kojih je u knjizi više od 240, svjedoče o izuzetno visokome stupnju autorove jezične i književne kulture. Tu nahodimo razne pjesničke forme: od renesansnih osmeraca i dvanaesteraca do klasičnih antičkih heksametara i elegijskih dvostiha. Precizni i jasni jezični savjeti na krilima ritma i metra, zvuka i rime, čine ovu knjigu ne samo korisnim nego i lijepim ostvarajem, dostojnim svake pohvale i preporuke. Završavam citirajući gorljivu i ujedno nepreuzetnu napomenu što ju je Zlatko Vidulić napisao u predgovoru:

»... neka se ponegdje moje pisanje dobrohotno shvati samo kao poticaj da s ničije strane ne bude ravnodušnosti prema jeziku. Ne moram posebno isticati da određenim jezičnim savjetima, najčešće već dobro poznatima, ne želim reći da je nešto drugo nedopustivo, nego samo to da je šteta što počinje prevladavati ili je možda i prevladalo ono što se smatra jezično lošijim.«