Dvadeset prva nedjelja kroz godinu - razmišlja pater Anto Lozuk

„Tvrd je to govor! Tko ga može slušati!“ – Ovim riječima reagiraju Židovi na Isusov poziv na vjeru i – odlaze od njega. Ovim ili sličnim riječima i ljudi zapadne, nekad kršćanske civilizacije izražavaju danas svoje neslaganje s Isusom i njegovom Crkvom, osobito njezinim moralom, te napuštaju Crkvu. I mnogi iskreni kršćanin, pritisnut očitom premoći protivnih struja, zbunjeno se pita: tko još može danas slijediti radikalnost evanđeoskih zahtjeva? – pa ostavlja Isusa i prepušta se općem trendu. Uz Isusa, kao nekad apostoli, još je samo 'malo stado' onih koji ponizno prigiba glavu pred misterijem Božje svemoći koja se krije u nemoći.

Situacija u kojoj su se nalazili apostoli jest situacija tihog očaja. Pitanje koje postavlja Isus, ljudski govoreći, pitanje je čovjeka čiji je slučaj izgubljen: „Da možda i vi ne kanite otići?“ Situacija Crkve u svijetu, u ovom vremenu opće ravnodušnosti, pa i neprijateljstva prema Crkvi i kršćanstvu, za mnoge je također situacija tihog očaja. A takva je i situacija tolikih izloženih bijedi, patnji i zlu. Pogleda uperenog u tamu i prazninu Božje odsutnosti ili Božje nemoći, čovjek se pita: Zašto je to tako? Dokle će tako? Kamo to idemo?

No, zbunjenost, izgubljenost i očaj predstavljaju tek početak priče današnjeg Evanđelja. Isusovo pitanje: „Kanite li i vi otići?“ – nije pitanje čovjeka čiji je slučaj izgubljen. To je pitanje čovjeka čije vrijeme tek započinje. U ovim riječima kršćanin će prepoznati poziv na udaranje novih temelja vjeri i nadi. U trenutku, naime, kada je izgledalo da je sve propalo, da je za Isusa i njegovu skupinu stiglo vrijeme da svatko krene na svoju stranu, podiže se Šimun Petar, skromni ribar iz Betsaide, te izriče najljepšu ispovijest vjere koja je ikada izrečena: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ U tom trenutku, usuđujem se reći, formirala se oko Isusa zajednica vjere u pravom smislu riječi, buduća jezgra Crkve.

U doba okrutnih komunističkih progona mnogi kršćani ostajali su bez posla, bez slobode, bez obitelji i bez života. Sve zato što se nisu htjeli iznevjeriti Kristu. Njihova žrtva nije bila uzaludna. Kao što je Petar u Kafarnaumu u ime zbunjenih učenika dao Isusu odlučan odgovor, tako su i u tim sivim i tužnim vremenima postojali ljudi koji su u ime tolikih preplašenih, izgubljenih i očajnih znali ispovjediti vjeru i nadu koja je ponijela mnoge. Zahvaljujući njima uskrsnule su i Ukrajinska, i Ruska, i Bjeloruska, i Vijetnamska i Kineska i mnoge druge Crkve koje danas djeluju svježije i življe nego u zemljama u kojima nije bilo progona.

Teško je zamisliti razočaranije i izgubljenije ljude od apostola u trenutku kada su Isusa napustili svi koji su ga do tada slijedili. A opet, u povijesti nije bilo ljudi koji su kretali prema ljepšoj budućnosti. Premda na prvi pogled tužno i tragično, Evanđelje nam na kraju ipak upućuje poruku punu optimizma. Pruža nam, naime, obećanje da će uz nas uvijek ostati Petar, odnosno onaj koji će vjerovati i u najtežim kušnjama, i čija će nas vjera ponijeti dalje.