Smotra »Croatia rediviva ča-kaj-što« u Selcima - pripremio M. M. Letica

Smotra »Croatia rediviva ča-kaj-što« - pripremio i govori M. M. Letica 

Riječ »jezik«, ili »jazik«, našim je davnim pretcima značila također ′pleme, puk, narod′: prisjetimo se samo potresnoga zapisa popa Martinca o Krbavskoj bitci (1493.) gdje bî zapisano da Turci »nalegoše na jazik hrvacki«.

Budući da Hrvati nisu samo štokavci, hrvatski jezik nije i ne smije biti samo standarna štokavština – nego i čakavština i kajkavština, kao ina dva hrvatska idioma.

Upravo na krilima ideje o trojedinstvu jezika nam hrvatskoga pokrenuo je Drago Štambuk ratne 1991., na Krvavi Uskrs, svehrvatsku jezično-pjesničku smotru »Croatia rediviva ča-kaj-što« – koja 7. kolovoza 2015. bî održana jubilarni 25. put.

Tom je prigodom otkriveno ispred selačke škole brončano poprsje Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga: rad hrvatskoga kipara Vanje Radauša, a dar dr. Vladimira Tućana. Treba spomenuti da je u blizini biste Dostojevskoga, u selačkome Perivoju Tolstoj, podignut 1914. prvi u svijetu spomenik Lavu Nikolajeviču Tolstoju.

Također je važno kazati da je i ovogodišnja »Croatia rediviva« održana uoči tužnoga događaja od 9. kolovoza 1943. kada je talijanska okupacijska vojska bešćutno zapalila bračka mjesta Selca, Novo Selo, Gornji Humac, Pražnica, Pučišća i Bol.

Budući da, kako je već rečeno, »Croatia rediviva ča-kaj-što« nije samo bračka nego i općehrvatska kulturna manifestacija, glavni pokrovitelj ovoga njezina jubilarnog upriličenja bijaše Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, te uz nju Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika.

Postavljena je, po običaju, kamena spomen-ploča s imenom i stihovima prošlogodišnjega ovjenčanika. Na toj ploči, 24. po redu, stihovi su Ernesta Fišera: »Kajkavšćina kakti cviet / ostala je naš cieli sviet«. A ovogodišnji dobitnik maslinova vijenca, »poeta oliveatus«, postao je pjesnik Veselko Koroman jednoglasnom odlukom ocjenjivačkoga povjerenstva koje su činili dr. Drago Štambuk te akademici Tonko Maroević i Luko Paljetak. Vijenac je Koroman zavrijedio čitajući pjesmu »Doći će vrijeme blagog naroda«.

Smotra »Croatia rediviva« se zbog kišnoga vremena održala, po drugi put u četvrt stoljeća, u velebnoj selačkoj crkvi Krista Kralja, koju blagopokojni kardinal Franjo Kuharić s pravom nazva »bračkom katedralom«. Na otvaranju je ovogodišnje smotre dr. Drago Štambuk – po struci liječnik, po profesiji diplomat (trenutačni veleposlanik Republike Hrvatske u Brazilu) te po vokaciji pjesnik – među inim rekao:

»Prošlost našega naroda bremenita je diobama i ideološkim raskolom koji se stalno, i dan-danas, podgrijava, troši nam energiju i snagu, skreće sa ceste napretka, mira i obilja; jer imamo sve preduvjete za procvat i duhovno jedinstvo. Kako ojačati hrvatsku svijest, a da se na nju ne gleda kao na nešto natražno? Ljubav prema domovini milost je, među najvećima, jer uključuje opće dobro uže i šire zajednice: naroda, iz kojeg samo još veća i snažnija ljubav prema svijetu može rasti i raste. Ljubav prema domu ne isključuje ljubav prema svijetu i mnogi su naši velikani to dokazali svojim životom, od Klovića i Boškovića do Tesle i Križanića. Domovina je dio svijeta, a i svijet je naša šira domovina. Na vlastitom primjeru osjećam i uviđam kako je moguće voljeti jedinstvenu domaju i jedan jedini, neponovljivi Božji svijet, bilo to u Japanu ili u Brazilu.

Domoljublje predmnijeva ljubav prema svim sastavnicama domovine, a osobito prema jeziku po kojemu jesmo misaona i društvena bića, i bez kojeg uljudbe naše, takve kakvu znamo, bilo ne bi.

Ovdje na ovom trgu, događa se alkemijski integracijski postupak vezivanja svih triju nam jezičnih idioma koji trojstvenošću svojom naš hrvatski jezik, jedini među slavenskim jezicima, čini iznimnim i osobitim. Nazivam potonje trojstvo već 30 godna ʹZlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-štoʹ.

ʹOudiʹ – stoji idejna retorta koja stvara ʹkoinéʹ, slitinu, i kad je ne stvara, jer sama činjenica da u Selcima uviđamo i razumijevamo što nam i kakav nam jezik jest, velika je i prevažna. Ovdje se kuje apsolutna hrvatska riječ, promišlja cjelovit hrvatski jezik, te se ukorijenjuje (i na opni susretanja sumartinskoga ʹštoʹ i selačkoga ʹčaʹ) – sudbinski isijava, ravnotežna točka hrvatskoga jezika, njegov ʹpunctumʹ, izboj i val – određuje njegova specifična težna. Jezična integracija predmnijeva i političku integraciju koja nam tako iskonski nedostaje, pa je jezično jedinjenje preduvijet i trans-supstancijalnog, pa i političkog jedinstva: Sjevera i Juga, Istoka i Zapada, Zagorja i Dalmacije, Slavonije i Istre, Herceg-Bosne i Hrvatskog primorja, obale s kontinentom, ʹpûpeʹ s korom, Dinare s ravnicom, mora i otočja sa šumama, rijekama i jezerima...

Glede naše opće ljudskosti, jer bez nje i univerzalnih principa ne bi ni Hrvatske bilo, valja čovjeka vratiti njemu samom, dok ga svakodnevni kvarni život uporno odvodi od sebe. Sve obrane i olakšice za kojima čeznemo uništavaju našu uljudbu bez ostatka. Vratiti se sebi, ovdje: jeziku, izgovoru – glasu koji stvori Hrvatsku i svijet.

Jer kada riječ, zadana, ovjerena, izgovorena, obećana, ne pokrije djelo, to najdublji je znak raspirivanja životne korupcije i pomutnje.

Bez vjerodostojnosti onoga koji izgovara riječ, nema ni njenog sadržaja. Neophodno je zbog naše budućnosti, vratiti se jedinstvu riječi i djela. Vjerujem da se rečeno jedinstvo zbiva na ovom trgu među kovačima i svećenicima riječi.

Postojalo je nekada davno jedinstvo Boga i čovjeka. Učit nam se i danas tom jedinstvu, makar kroz vremensku koprenu, i vježbati se u njemu. Postojanje bez istine i njene istinite riječi, bezvrijedno je. Učimo se riječi koja prirodno izlazi iz srca i svijetli ljudskošću, jer pjesnička riječ jest odraz istine o čovjeku i njegovom stanju baštinjene raspetosti između neba i zemlje. Vrijeme je da svi postanemo kršćani u ljubavi kao egzistencijalnoj zrelosti i najvećem stupnju čistoće postojanja i oslobođenja.

Ovdje smo i da se približimo zvjezdanom nebu, ne zaboravljajući kamen u koji su ukopana naša stopala. Najjači smo kad smo svoji, ali istovremeno i ukotvljeni u svijetu , pa je tako Dostojevski, vrsni poznavatelj ljudske naravi, čije poprsje otkrismo večeras, dio našeg obzorja i stoga naša snaga i brana od zala korumpiranoga svijeta. Premda Dostojevski, kao i prije više od sto godina ovdje ukotvljeni Tolstoj, svoje su kršćanstvo poistovjećivali s patnjom, na koju su i navođeni, jer s ljudima-patnicima, lakše je vladati. Prosvijećeni čovjek ipak zna da mu se boriti za vječnu istinu, a ne za prolaznu vlast, i da bi na vlast trebalo dovoditi samo one koji su cijepljeni protivu vlasti i njenih zloraba.

Uživajmo u svom hrvatskom neponovmljivom bogatstvu: jezičnom, prirodnom, ljudskom... zavolimo konačno svoju zemlju i sebe u njoj, jer bez ljubavi, kao preteče istini i svega što nam življenjem dolazi, nema trajanja na ovom bogomdanom prostoru ljepote zvanom Hrvatska.

Budimo dostojni svoje neponovljive i jedinstvene hrvatske sudbine!

Sursum corda! Gore srca!«